RTV Teorija i praksa

Naravno, idealna muzika za jedan dramski tekst je komponovana muzika, ona koja je raišljena za taj tekst, koja „sluša” tekst Tada muzika i tekst imaju recipročna dejstva i mogučnost da se idealno sažmu u sadržajno-zvučnu celinu. Na žalost takvih je primera nedovoljno iz sasvim razumljivih (finansijskih) razloga. Pa pošto je radijska igra nešto što pripada porodici teatra htela bih da napravim neka upoređenja. Na prvom mestu, radijskom teatru bar u izvesnom smislu dajem prednost U pozorištu, plasman muzike na scenu ili gledalište najčešće ima tehničke i akustičke mane. Tu su oni problemi koji kao da nikada nisu sasvim rešeni ni prevaziđeni: pitanje tehnike, njenog kvaliteta i kvantiteta, brzine i sigurnosti manipulanta tona, itd. Ovo kažem samo zato što u radijskom postupku takav problem ne postoji. Zahvaljujući optimalnoj tehničkoj opremi i vrsnosti tonskih majstora, sve može biti idealno tehnički plasirano, dakle onako i onoliko kako se želi, ili - da se nadovežem na tezu izrečenu na početku - komponovano i muzikalno. Uostalom, između zagrada rečeno, protiv sam tromog i zastarelog zvučanja kojim obično pozorišni reditelji pune svoje predstave, najčešče nesvesni njene apsolutne disparatnosti i nepristajanja uz ostala režijska rešenja. Protiv sam nemanja sluha. Muzika pripada pozorištu kao što pripada kompletnoj Ijudskoj i životnoj aktivnosti. Ona bi mogla da bude mnogo više nego pauza za promenu dekora. Na radiju nema dekora i sve pauze, prostori i zaustavljanja su voljni. Eldpa maksimalno ukijučuje svoje osećanje za merenje ovih međutekstualnih odnosa i relacija. Čini mi se suvišnim da ovde govorim o banalnim problemima kojih u svakom poslu ima. Može mi se verovati na reč da ih i ovde ima mnogo: da ima tekstova sa kojima se, sa muzičke tačke gledišta ne može ništa uraditi; da ima reditelja bez sluha, da ima otpora raznih vrsta.. Ali zato, s vremena na vreme doživi se pravo stvaralačko zadovoljstvo: studio postaje radionica zvuka, otvore se sveža, nova, čudna spajanja na relaciji tekst - zvuk. Tada trijumfuje upravo nolacija od danas toliko agresivnog vizuelnog, vidljivog. Zvučni događaj, sam po sebi, bilo da je muzičko delo, radijski teatar ili nelđ hibrid između njih, u najboljem smislu biva osuđen na primanje zatvorenih očiju. Tada, smatram, čovek više, čvršće i dublje ostaje sžm sa delom, nego tamo gde ga ruše i lome utisci svih čula.

34