RTV Teorija i praksa

dokumentarnom žanru. Problemi vlasti i odlučivanja u fabrici bliski su svakom društvu koje želi da postane socijalističko. Naveo bih i dramu Čovek koji je pojeo vuka po scenariju Miodraga Marjanovića, u režiji Đorđa Kadijeviča o večnom sukobu umetnika i sredine u kojoj živi. Što se tiče dokumentarnog programa, mislim da je izuzetno ozbiljno rađena sarajevska emisija Doviđenja u Palestini, mada mi se čini da se o Jugoslaviji više može saznati iz obrazovnog programa nego iz informativnog. Emisije ovog poslednjeg programa obiluju govorom, suviše je govora - govor i slika stvaraju osečanje pleonazma. Možda je to vašim gledaocima interesantno, ali strancima ne bi moglo da bude. Moje glavne primedbe bi bile, uopšte, da se suviše govori na vašim ekranima. Sve se može reći sa nekoliko reči, jer vizuelni angažman je daleko značajniji za ovaj medij od glasovnog. Jugoslavija je zemlja civilizacije, kulture, istorije i umetnosti. To se donekle može videti iz naučnog i obrazovnog programa, manje iz informativnog. Mada se i tu mora izbegavati vulgarizacija pojednostavljenost, čak i u humanim temama, kao kada je, recimo, u novosadskoj emisiji reč o presađivanju oka, Emisija će biti aktuelna, ali je manir drastičan. Za alžirsku publiku bi takođe bilo interesantno da prati i dečji program, jer je on dopuna obrazovanju, proširuje vidike mlade publike, a može se sagledati i kako se u Jugoslaviji pozitivno utiče na razvoj mladih, njihov moral i saznanja. Želeo bih da naša publika iz ovog programa vidi, recimo, Ijubljansku emisiju Trideset zelenih slonova autora Frančeka Rudolfa. Najvišu ocenu dao bih, međutim, seriji jelenko Obrada Gluščeviča (TV Zagreb). Impresioniran sam, lično, vašim mladim pijanistom Ivom Pogorelićem. Slušao sam Šopena u interpretaciji slavnih muzičara, ali se Pogorelić ne može porediti ni sa kim. On je, zaista, na internacionalnom nivou. Od moderne muzike izdvojio bih emisiju Rokenroler televizije Beograd, kao i Mali koncert duo Beloti-Jakovčić, violina i violončelo. U Jugoslaviji se, očigledno, neguje muzika i na televiziji. Ne bih mogao sve naslove emisija da navedem i njihove autore, ali bih još pomenuo sarajevske Ijubavne pesme, po melosu veoma bliske afmitetu naše publike, jednu takvu emisiju gledao sam, takođe, u Portorožu. Otkupio bih za naš program i operu Stanojla Rajičiča inspirisanu delom Nikolaja Gogolja, u režiji Slavoljuba Stefanoviča Ravasija. Nisam u mogučnosti da pomenem sve emisije koje sam video, naveo sam samo one koje su mi se dopale i o kojima želim da

43