RTV Teorija i praksa

a) direktno prenošenje emisija za reportaže i informacije; b) televizijski filmovi če se praviti za celokupno dramsko područje (s tim što će ti filmovi biti bolje prilagođeni zahtevima „malog ekrana”); c) tradicionalni teatar, film i radio zadržače svoj dosadašnji položaj. Što se tiče razvijanja medijskih izražajnih odlika, Etjen Fizelije tvrdi da je neophodno metodično istraživati Mnematografsko i radiofonsko nasieđe televizije, kako bi se na osnovu toga formirale dve vrste saznanja: o tehničkim mogučnostima i ograničenjima televizije (imajući neprestano na umu da če daljim razvojem televizijske tehnike dolaziti i do promena ovih mogućnosti, kao što su se promenom filmske tehnike menjale i izražajne mogučnosti samoga filma), a paralelno sa tim treba pratiti i preciznije upoznavati i reakcije same publike (јег, uvek moramo imali na umu koji je sistem umetničkih konvencija, bilo u kojem mediju, publika spremna da prihvati). Pravi televizijski realizam, kao i pravi bioskopski realizam, uostalom, „nije u slici, zvuku ili dekoru, več je рге svega u Ijudskoj istini” (to jest, ~u poznavanju duše gledaoca”) - zaključuje Fizelije (a iz poznavaja te istine, svakako, uvek na nov način i uz koriščenje odgovarajučih medijskih izražajnih sredstava, treba da izrastu i prikladni dramaturški postupci - pri čemu se teorija i praksa neprestano dopunjavaju i međusobno obogačuju, ne dozvoljavajuči da se umetničko kazivanje kanonizuje!). Filmska i televizijska slika, filmska i televizijska montaža, filmska i televizijska dramaturgija, prema tome, još uvek su u procesu tehnološkog i stvaralačkog preispitivanja. Mnogi teoretičari televizije i filma, zasad, najviše se bave uspostavljanjem odnosa između različitih tehnoloških postupaka (na planu slike ili montaže), ostavljajuči ogroman neispitani prostor samim stvaraocima (dramaturzima i rediteljima) da ga osmisle i ispune novim sadržajima. „Prilikom komparativnog proučavanja filmske i televizijske slike” - upozorava tako Ranko Munitić - „пе bi trebalo izgubiti iz vida sledeće fundamentalne divergendje: a) filmska slika pojavljuje se u formatu koji materijal stvarnosti‘ čini po dimenzijama večim od realnog; televizijska shka, obrnuto, predstavlja elemente u smanjenom, diminuiranom obUku,

12