RTV Teorija i praksa

kakvo ponavljanje ne može jednako jako da deluje na gledaoce. U televizijskoj predstavi тота da se odigrava nešto što gledalac još nije video, o čemu nije razmišljao. Istovremeno, potrebno je pronači materijal od kojeg bi moglo da se izvede na televiziji ono isto što je pokušano da se izrazi na sceni. To jest, sve mora da bude ono pravo, ne ~laž” jer je i komad Dvoreckog upravo o tome, da nije potrebna ~laž” već stvarni proizvodni uspesi, realna proizvodnja. Kako rešiti te zadatke na televiziji? Moglo je da se krene putem filma - da se ulazi u fabričke hale, da se snimaju prave mašine itd. Ali, tobi protivurečilo samoj strukturi komada koji se sastoji, kako sam več гекао, od vanrednih sednica koje u montaži daju predstavu o dinamičnom životu rukovodstva fabrike. Praviti i graditi u paviljonu televizijskog studija dekoracije kabineta načelnika sektora, direktora fabrike - to bi bila ~laž”. Odbadvši to, zaustavio sam se na pravoj fakturi samog paviljona. Otkrio sam njegove zidove, kablove, gomile reflektora - sami reflektori se u kadru ne vide, ali se vidi njihova metalna osnova. U svemu tome se osečao sasvim prirodni materijal. Pošto ništa nismo gradili, nismo ni imali želju da u kadar übacimo bilo šta osim giumaca, Shvatali smo da u kadru mora da se nalazi рге svega IjudsM karakter, da mora da se odigra psihološko razotkrivanje, preokret u Ijudskim uzajamnim odnosima. Sve ostalo nije smelo da na sebi zadržava pažnju. Na taj način rešenje se menjalo zbog toga što smo radili sa kvalitativno drugjrn materijalom. Mogli smo da nametnemo gledaocu ovo ili ono gledište. Mogli smo da snimamo ličnosti sa leve, desne i sa prednje strane, otpozadi... Komadič nosa, komadič uveta, ispružena ruka... Sednicu sam snimao onako kako se obično snima hronika: posadio sam sve u sobi za sto, postavio tri kamere koje su snimale tako reći istovremeno. Posle sam imao veliki izbor snimljenog materijala od kojeg sam montirao epizodu, Sve u svemu, izražajna sredstva su bila drugačija, a cilj je ostajao pređašnji - načiniti stvar stvarnom, u nečemu čak suvo poslovnu, ili kako se to kaže - „proizvodnu”. A kakvi su se novi zadaci, u poredenju sa pozorišnom predstavom, pojavili pred glumcima? Kod glumaca, u poređenju sa scenskom varijantom predstave, nije se skoro ništa promenilo. Bila je potrebna samo omanja korektura. Na primer, Anatoliju Gračevu, koji igra Ceškova, bilo je lako da snima jer ш za njega nije bilo skoro ničeg novog Fihnski reditelji se trude namerno da uvežbaju glumačke epizode, kako bi im bilo što lakše na samom snimanju. Uostalom, Gračev je ovde morao verovatno da igra nešto malo suptilnije nego u pozorištu.

151