RTV Teorija i praksa

prirode, S jedne strane, u kontekstu televizijskog medija, gledalac je svestan da se stvari koje gleda zbivaju upravo u trenutku dok ih on gleda, tako da ga skokovi i montažna iznenadenja mogu samo zbuniti i dezorijentisati u prostoru (to se, prvenstveno, odnosi na direktne televizijske prenose događaja, ali se na svoj način reprodukuje i na televizijske umetničke forme). S druge strane, tehnički gledano, same dimenzije malog ekrana nateruju posmatrača da sa naporom identifikuje svaku novu sliku i da je povezuje sa prethodnim slikama (interpretirajući, naročito, moderne muzičke sadržaje, televizijski realizatori često pribegavaju miksovanju kratkih kadrova što treba da podvuče element agresivnsti koji sadrži ovakva muzika). O specifičnostima elektronske montaže (miksovanja), stručnjak beogradske televizije Živojin Lazić kaže: „Specifičnost medija i tehnologije stvaranja na televiziji nameće i specifičan pristup montažnom postupku, to jest miksovanju, s obzirom na prostorno-vremenski kontinuitet zbivanja pred kamerama... Elektronski montažni postupak na televiziji odvija se u tekučem trenutku - takozvanom real-time - što znači da video-mikser istovremeno sa zbivanjem pred kamerama, miksovanjem, posredstvom mikserskog stola, spaja u celinu dobijene slike sa kamera zajedno sa drugim signalima sadržanim u emisiji (natpisi, fotosi, slajdovi, filmski i magnetoskopski inserti, kao i prilozi drugih studija i TV centara). Spajanjem pomenutih signala, koje mikser vidi kao slike na monitorima, prema koncepciji reditelja, stvara se jedinstveno audiovizuelno delo to jest emisija.” Drugim rečima, montaža na filmu je naknadni, a na televiziji istovremeni i kontinuirani postupak (takva transpozicija, po mišljenju dramaturga Miroslave Otaševi , ne može se nazvati umetničkom ali ni mehaničkom, odnosno naturalističkom reprodukcijom stvarnosti). Za reditelja direktnog prenosa kaže Umberto Eko u svom Otvorenom delu da u izvesnom smislu mora da izmisli događaj u istome trenutku u kome se on stvarno dešava (odnosno, ~da trenutno zna da individualizuje događaj koji se jednom zbio i da ga osvetli pre nego što prođe”). „Suočavanje sa životom” - kaže Otaševićka - „jeste suština nove estetike izvedene iz autentičnog televizijskog jezika, pri čemu cilj približavanja toj stvarnosti nije puka namera da se objektivni svet verno mehanički oponaša već da se preko čulne sličnosti sa stvarnošču zahvati njena suština.” U dokumentarno-informativnim programima televizije, razume se, ta „neposrednost objektivnog sveta” već po prirodi stvari vidno je integrisana u strukturu televizijskog programa, No,

15