RTV Teorija i praksa

podjednako, i jedan moderni filmski koncept (o globalnoj metaforičnosti filmskog dela) s kojim odmah posle rata započinje jedno novo poglavlje svetskog filma (neorealizam je, okrećući se totalitetu života, po rečima Amadea Efra, dao „globalni opis stvarnosti pomoću globalne svesti”), i oni savremeni teorijski koncepti koji u osnovi prirode televizijskog medija vide njegovu sposobnost da na direktan i nemetaforičan način dočara događaje i procese iz svakodnevice (devedeset minuta iz života jednog čoveka ili devedeset minuta jednog fudbalskog meča!). Ako analiziramo odnose medija (filmskog i televizijskog ) prema osnovnoj građi od koje grade svoje sadržaje (literatura, svakodnevica) možemo uočiti sledeče relacije: a) dokumentarne forme, koje se oslanjaju na stvarnosnu građu (događaj), odgovaraju prirodi televizijskog medija (jer tek posredstvom ovog medija, putem direktnog prenosa i pomoču miksovanja, stvarnosna građa - dočarana u prostornom i vremenskom kontinuitetu - otkriva svoju nemetaforičku suštinu svedenu na prikazivanje ogoljenih faktografskih činjenica), b) igrane forme, koje se oslanjaju na literarnu građu (scenario), odgovaraju prirodi filmskog medija (јег se eliptičnim jezikom filma, uz pomoč eliptične montaže, grade kompleksne metaforičke strukture i veoma plastično izražavanje složene umetničke poruke), c) animirane forme, koje se oslanjaju na umetnu građu (oživljavanje mrtvih crteža i figura snimanih i montiranih kvadrat po kvadrat) apsolutno su indiferentne prema mediju (jer njihove uslovnosd podjednako odgovaraju izražajnim sredstvima svakog medija: animirani junak je, recimo, podjednako realan ili irealan i na malom i na velikom ekranu, s obzirom da je reč o formama koje su mera samima sebi, pošto se ne oslanjaju na mođele preuzete iz svakodnevice). Možemo zaključiti: odnos medija (filmskog, televizijskog) i same građe (stvarnosne, literarne, umetne) je povratan - medij se oslanja na građu koja odgovara njegovoj prirodi (film na metaforičke, a televizija na nemetaforičke sadržaje), ali se i svaka građa oslanja na medij (dramaturški gledano, to znači da su mogučne sve varijante i kombinacije stvarnosnog, literarnog ili umetnog materijala sa izražajnim mogućnostima medija, filmskog i televizijskog). Iz ove mogućnosti, uostalom, rađa se umetnička praksa (a zadatak je teorije da se, pored datih medijskih pretpostavki, bavi i analizom konkretnih autorskih rešenja).

17