RTV Teorija i praksa

Daleko najveći dio svoje historije čovjek je, dakle, živio u multimedijalnom sviietu, a ponajveči dio čovječanstva živi to zapravo još i danas. Kad se pojavila pismenost, posebno nakon Gutenbergova izuma, jedan je dio čovječanstva - u stvari njegov vrlo tanak sloj, a i taj samo djelomično, koliko se uz druge komunikacije služi i knjigom zakoračio u monomedijalni svijet i tako je na neki način izgubio neposredan dodir sa stvarnošču. Osječajuči taj nedostatak pravi umjetnik riječi če nastojati da riječ u književnosti ne bude samo simbol, znak, oznaka za predmet, nego da izazove i osjetilnu a ne samo mentalnu predožbu o predmetu odnosno o stvarnosti. Prustovo (Proust) traganje za izgubljenim vremenom jedan je od najimpresivnijih primjera takve literature; u našoj čemo književnosti takav primjer nači osobito u Krležinim tekstovima koji također ne samo opisuju nego izazivaju i osjetilni doživljaj stvarnosti. Ni svijet predočen suvremenim audiovizualnim medijima nije, doduše, neposredan, ali nadomješta neposrednost mnogo jače nego književnost, jer je materijaliziran, to jest sastavljen od slike, riječi i pokreta - bliži je dakle recipijentu. U demokratiziranoj, pak, raspoređenosti kulturnih vrijednosti, što je jedna od osnovnih tendencija našeg društva, bliži je posebno onim društvenim slojevima koji su još jednom nogom - ako ne s obje - u prvobitnoj (pred-književnoj) usmenoj kulturi; a to nije malen razlog da se i tim društvenim slojevima - osim što će ih se uvlačiti i u samu proizvodnju kulturnih vrijednosti - omoguči da lakše prodru i u dosad hermetizirane kulturne vrijednosti. Čini se neospornim da danas golemo televizijsko gledalište ima pravo da zahtijeva ekranizaciju književnih djela, isto tako kao

22