RTV Teorija i praksa

doživljavaju predstavljačku umjetnost Djetetova moč identifikacije s likovima na pozornici gotovo je apsolutna, pa dijete ne mari za brehtovsko potuđenje (Verfremdung) dramskog lika; ne mora to, doduše, biti bukvalna identifikacija: dijete jednostavno, bar u trenutku dok promatra predstavu, doživljava likove i događaje kao da su stvarni, sve do stvarnosti fantastičnih prikaza. U odrasla čovjeka naše civilizacije, bez obzira na stupanj njegova obrazovanja, problem je ipak ponešto zamršeniji; zavisit če, doduše, u određenoj mjeri od razine obrazovanja, od spoznajnih mogučnosti pojedinca kako če prihvatiti djelo, ali se ipak može opčenito reći da če civilizirani čovjek biti prijemčiv za relativno širok raspon umjetničkih djela, ako mu se ona prezentiraju na primjeren način. Predstavljačke su umjetnosti upravo onaj način koji je najpristupačniji „širokoj publici”; ali je pretpostavka, ugrađena u svako teatarsko, filmsko ili televizijsko djelo, ono polazište o kojem je več bilo riječi; životna, fizička realnost, „životni problemi”, „Ijudska drama”, ili kako se več može nazvati taj kompleks. Vizualizacija književnog djela ima, u određenom smislu, i ulogu tumača: početak je svake vizualne varfjacije književnog djela na filmu ili televiziji nastojanje da se dođe do izvorišta iz kojih je poteklo. Ali sada tumačenje nije više ograničeno na manje-više verbalni izraz, kao u teatarskoj realizaciji, nego je postvareno i drugim izražajnim sredstvima. I sama teatarska drama preobražena u filmsko ili televizijsko djelo dobit če svoje puno značenje tek onda ako se ne ograniči na „snimljeni teatar”, nego koristi i one elemente vizualizacije koji su kazalištu nedostupni. „Radoš

25