RTV Teorija i praksa

Marie Hakenović

dramaturg čehoslovačke televizije

PORTOROŠKI FESTIVAL 1981. OČIMA STRANCA

Več šestnaesti put je krajem proleča ove godine portoroški Avditorij postao sastajaUšte televizijskih dramatika, dramaturga, režisera, teoretičara, organizatora: zahvaljujuči strpljivom i sistematskom radu organizatora, višegodišnje konfrontacije prerasle su u zasluženu tradiciju. Za strane posmatrače emitovano je ono što su pojedini studiji smatraU najzanimljivijim iz novijeg stvaralaštva. VideU smo programe raspoređene u četiri kategorije, da bismo zatim diskutovali o ispravnosti takve podele na žanrove i o kvaUtetu viđenih emisija. „Umetnost nije igra, umetnost je važno oruđe ijudskog uspona, umetnost je večiti izvor, koji se uvek iznova napaja iz uma malobrojnih, da bi podsticala misao i srce hiljada...” Uvek mi se čini da ove reči češkog pesnika S.K. Neumanna govore takođe nama, koji smo životno vezani za televizijsko stvaranje, kome čemo služiti i koje žeUmo predstaviti mis Uma i oćima hiljada. I upravo u toj, Ijudima tako bUskoj oblasti, trebalo bi da se radi o čistoti stila, o čistoti ideje koja se prenosi i koja, kako je pokazala ovogodišnja smofra, nije bila uvek sa uspehom reatizovana. Mnogi se žanrovi i kategorije prekrivaju i u svom svrstavanju deluju neubedljivo. Nedorečenost žanra sigurno potiče od traženja novih, do sada neistraženih puteva (što je*za pohvalu), aU zar se ne možemo snaći bez nekih polovičnosti? Radije manji broj, ati razjašnjenih reaUzacija.

Stiče se utisak da se malo koji scenarist drži tematski njemu dobro poznatih materija (ova činjenica se pojavljuje kao opšta, ne samo jugoslovenska) što je šteta. Odstupanje ođ specifično jugoslovenskih tema može se primetiti već nekoliko godina. Pri tome bogati domaći izvori direktno pozivaju na obradu. Ko drugi može bolje razumeti svoj narod, poznavati svoju sredinu, tradicije svoje zemlje nego tvorac koji potiče odavde. U nepovratno se tako gube ideje, iščezavaju vrednosti ni od koga otkrivane. Osiromašuje gledalac, aU i mi sami. Na raznim svetskim susretima televizijskih stvaralaca, na slobodnim tribinama stalno se pitamo, da U je potrebno gledaoce obrazovati, upućivati ih na samostalno razmišljanje iU pak samo zabavljati. Ako bismo izabraU samo jedan od datih puteva, bilo bi to neđovoljno. AU odabrati tačno dozu u okviru datih kriterija nije lako. Iskustva poslednjih godina pokazuju da se staje negde па pola puta. Vredan pažnje je proces promene strukture programa. Povećava se udeo adaptacija na jednoj kao i udeo izvornog stvaralaštva na drugoj strani (čega bi u vezi sa bogatim narodnim izvorima moglo biti još više!). Naravno, ovo pomeranje sa sobom nužno donosi i.opasnost od određene stagnacije iU, štaviše, opadanje kvaKteta programa. Stvoriti godišnje hiljade atraktivnih scenarija sigurno nije moguče. Štaviše, moramo biti svesni, da nivo televizijskog stvaralaštva nije moguće meriti samo

29