RTV Teorija i praksa

akustičkom znaku koji na taj način gubi neposredan kontakt sa predmetnom situacijom; njegova referencijalnost se skuplja, motivisanost se smanjuje ili potpuno nestaje. Tako modifikovani zvuk gubi svoje pravo značenje izvučeno iz stvarnosti i postaje znak sa velikom propustljivošću za simbolička značenja, slično kao kulturni muzički znak. Sve sfere čulne stvarnosti imaju integralni karakter što se naročito izražajno manifestuje u kompaktnosti zvučnog i vizuelnog elementa. U imaginarnoj stvarnosti stvaranoj u književnoj umetnosti takođe biva zahvaćen višeaspektni karakter realne stvarnosH Sve sfere njenog materijalnog ispoljavanja i njima odgovarajuči tipovi čulnih podstreka, pronalaze svoj verbalni izraz dozvoljavajuči čitaocu da upoznaje doživljaje koji potiču od autentičnih. Pozorišna, fihnska, televizijska umetnost izvode svoja izražajna sredstva iz fonsko-vizuelnog jedinstva koje je neizbežan sastojak kako značenjskih struktura tako i njihovih estetičkih sistema. Međutim, avizuelna radio-umetnost kida taj organski savez, istovremeno rušeči mnoga sredstva vizuelno-zvučne ekspresije (formirana od drugih umetnosti: film, televizija) i uspostavlja za sebe novu ekspresiju koja odkgovara njenoj specifičnosti, Odbacujuči mimiku i gest - najbliskije reči, koje predstavljaju isto tako važan sloj govora kao što je artikulacijski - označava novu ulogu kako u semantičkoj tako i u estetičkoj ravni, akustičkom zvuku, fonskom, sredoslovnom gestu. Vršeči funkciju fonske karakterizacije osoba i predmeta oni postaju ekvivalent vizuelnosti koju evociraju i stvaraju sredstvima koja im pripadaju. Dakle, verbalno-zvučna radio-umetnost, mada lišena vizuelnosti, ipak kreira višeaspektnu stvarnost Kvalitet te vizije i njene specifične osobine označeni su složenim karakterom radio-znaka i nadređenošču reči u verbalno-akustičkom sistemu. Dvojnost znaka podrazumeva dvojnost shke koju konstruiše, a time i njenu unutrašnju nepovezanost Zahvaljujuči reči pojavljuje se pojmovni element i njemu odgovarajuče, determinističko shvatanje stvarnosti. Zahvaljujuči averbalnom zvuku dolazi do neposrednog, čulnog ispoljavanja materijalne stvarnosti. Tako sfera zvučne stvarnosti ostaje nekako izdvojena, oslobođena verbalnog izraza. Ostale sfere i dalje konstituiše čujna reč, materijalna, sa isto tako nepotpunom pojmovnošću (zatrovanom glasom) kao što je nepotpuna materijalnost avizuelnog zvuka. Oba elementa pronalaze svoju dopunu u aktivnom činu čujne percepcije koja ih spaja. Ova integracija vrši se u preseku vrednosti oba znaka i izražava se konkretizovanjem, detaljisanjem apstraktne reči i uopštavanjem

133