RTV Teorija i praksa

Dragana Džigurski

GLEDAOCI O DRAMSKOM PROGRAMU TELEVIZIJE

Televizijska drama poseduje samo delimično dramaturško jedinstvo (u odnosu na pozorišnu predstavu) i samo u izvesnoj meri koristi se filmskim jezikom (zbog čega podseća na kinematografski prizor). Stoječi između pozorišta i filma televizijska drama može da razvija osobenosti koje odgovaraju prirodi televizije. Unošenje jedne od najznačajnijih odlika medija televizije - autentičnosti - u strukturu drame značajan je doprinos izvođenju dramskog teksta u televizijskom obliku. Tako se ostvaruje specifična dramatika koju može da pruži samo televizija. „Ako hoćemo da ostanemo verni prirodi televizijskog medija onda dramatiku moramo tražiti u samoj stvarnosti,,u životu iz koga objektivi televizijskih kamera mogu da izvuku skrivenu dramu, suptilne reakcije i sukobe koji ne samo što privlače gledaočevu pažnju, nego mu čitav događaj prikazuju u novoj svetlosti, otkrivajući pravi smisao stvari i Ijudskih odnosa. To je sasvim novo polje inleresovanja savremenog čoveka, oblast .razotkrivanja istine', poniranja u srž stvarnosti, nalaženja spone između na izgled nepoznatih životnih manifestacija, to je otkrivanje sveta u kome živimo, mogučnost koju nam nudi jedino televizija” l . Televizija je medij koji je, u svojoj otvorenosti prema stvarnosti, u poniranju u sve životne manifestacije, iznad svih postoječih sredstava isto koliko je i između njih. „Ponašajuči se i dejstvujući kao centripetalna sila koja sve dosadašnje medije privlači i uključuje u svoju sopstvenu otvorenu strukturu” 2, ostaje uvek vezana za pozorište kao „fenomen prikazivanja” i za film kao „prevashodno vizuelni dinamički medijum”. U početku konstituisanja televizijskog izraza, dramski program je, do pojave magnetoskopa, išao uživo c . ,m periodu o televizijskoj drami može se govoriti samo kao o jednom obliku pozorišne drame. Rani period televizijske drame može se

1 Vladimir Petrić, Izmedu pozorišta i filma, „Osma sila" RTV Beoerad 1971 str. 97-98, ' 2 Isto, str. 100.

123