RTV Teorija i praksa

E.G. Bagirov

AUDIOVIZUELNI JEZIK TELEVIZIJE

(Specifičnost televizije)

Uzajamno delovanje unutar sistema sredstava masovne informacije u znatnoj meri je povezano s mogućnošču tehnike proizvodnje i širenja informacija s njihovom komunikativnom specifičnošću. Nastaje proces razgraničavanja i istraživanja svakog člana u komunikativnim sredstvima celokupnog sistema. To'se u znatnoj meri određuje po tome kakvim mogućnostima raspolaže dato sredstvo. Štampa, radio i film s pojavom televizije sve češče se odriču zadataka koji se efikasnije i lakše rešavaju novim sredstvom. Ali, daleko od toga da samo sredstvo može odmah da ovlada vlastitom specifičnošću koja bi mu omogućila da uspešno rešava te zadatke. Proučavanju specifičnosti televizije posvećeno je više radova nego svim drugim pitanjima TV teorije, pri čemu večina istraživanja sadrži naučno-umetnički karakter, Otkriče nam se potpuno nove granice, ali tek pošto se naučno-umetnički aspekt dopuni semiotičkim i socijalno-psihološkim. „Savremena kultura kreirala je još jednu važnu pojavu vezanu za opštu tendenciju funkcionalnog porasta sistema znakova jezička sredstva masovnih komunikacija”' - pravilno utvrđuju A.G. Volkov i lA.. Habarov i u čemu je njena sposobnost u nizu drugih masovnih sredstava. JEZIK TELEVIZIJE „Fonetski jezik - piše E.Sapir - prethodi svim drugim simbohčnim sistemama komunikacije”. 2 Do pojave pismenosti pojedinac se mogao obračati skupu liudi samo u slučaju kad su se svi nalazili na okupu, gledajući i slušajući jedan drugog. Pismenost, a zatim štampa, dala je mogućnost za efikasnije čuvanje i prenošenje Ijudskih znanja, kako u vremenu tako i u prostoru.

1 A.G.Voikov i l.A.Habarov, „Semiotika i društvo" Sa naučnog seminara „Semiotika kao sredstvo masovne komunikacije ” Č. 1. Mosk\'a, 1973, str 30. 2 E.Sapir, Language, Njujork, 1939, page 43

76