RTV Teorija i praksa

Ako se složimo s činjenicom da televizija utiče na stvaranje novih društvenih odnosa, određene kulture, intelektualnih i moralnih senzibiliteta, da širi određena saznanja koja postaju društvena, onda društvenu grupu Ijudi koji koriste jedno značajno informaciono sredstvo možemo nazvati intelektualcima, a teieviziju svojevrsnim „kolektivnim intelektualcem”. Treba kazati da je podjela na intelektualce i one koji to nisu, ipak, uslovna. Teško je reći da svi Ijudi nisu intelektualci, jer svima je zajedničko da misle, da imaju svoju koncepciju svijeta. ~Ne postoji Ijudska djelatnost” - piše Gramši (Gramsci) - ~iz koje se može isključiti svako učešče intelekta, ne može se homo jaber odvojiti od homo sapiensa. Svajki čovek naposletku razvija van svoje profesije neku intelektualnu deiatnost, on biva ,filozof‘, umetnik, čovek od ukusa, on deli jedan pogled na svet, ima izvesnu liniju moralnog vladanja, doprinosi, dakle, tome da se održi ili promeni jedan pogled na svet, to jest doprinosi da se stvore novi načini mišljenja”. Pa ipak, svi Ijudi nemaju društvenu funkciju intelektualaca. Stoga se, zahvaljujući podjeli rada, može samo govoriti o profesionalnoj kategoriji intelektualaca koji određenim društvenim grupama „pružaju homogenost i svest o sopstvenoj funkciji, ne samo na ekonomskom, nego i na društvenom i političkom polju.” 2 Takvi su intelektualci po svom položaju u procesu proizvodnje društvenih odnosa svakako avangarda. Stoga i televizijska avangarda obavlja određene djelatnosti koje su povezane sa određenim osnovom životne prakse i njenog odgovarajućeg intelektualnog i moralnog ustrojstva. Prema tome, pojam avangardnosti ne shvaćamo u smislu korištenja određenih tehnoloških postupaka difuzije televizijske informacije (što je svakako značajno) niti taj pojam iscrpljujemo u smislu nekakvog privatnog sopstveništva, kako to pogrešno ističe S. Novaković u nav. tekstu „TV avangarda”, kao „iskazivanja nekih ličnih senzibiliteta, koje čovek može da iskaže sredstvima medija”.

2 Antonio Gramši, Izabrana dela, Beograd, „Kultura”, 1959, slr, 312-313 i 309.

11