RTV Teorija i praksa

tvrdi da je „mali ekran neka vrsta posrednika koji, pmžajući kontakt sa svetom u kome su granice mogućeg pomerene, dopušta volji da se oseti delotvornom”. Naprotiv. To što govori Kajoa moglo bi da važi samo za televiziju kojoj je cilj obnova funkcije magije, „koja pristaje uz veličanje slučajnog kroz spektakularno” /Žan Kanev (Jean Cazeneuve)/. Ovakva televizija odgovara samo religijskim ritualima primitivnog čoveka. Volja, o kojoj govori Kajoa, sputana je i raščovečena, nikako delotvorna, kroz sve ono što ustanovljuju sekundarni jezici televizije. Ni sa Žanom Kaznevom se u istom smislu ne bismo mogli složiti u momentu kada ovaj francuski teoretičar masovnih medija veli da televizija pomaže prosečnom čoveku „da prihvati sebe sama, što znači da prihvati sopstveni položaj između uslovnosti i bezuslovnosti”. Nema, dakle, avangardizma u momentu dok TV ekran svetli raščovečujući svetkovine i mitove kulturologa, sociologa, političara; nema avangardizma u TV spektaklu koji zadovoljava potrebu za nasiljem i agresivnošću; nema avangardizma u onespokojavajućoj slobodi tobožnjeg interakcijskog komunikativnog delanja. Jer medije uvek i svuda „kontrolira moć”. Nije moguće, naime, zamisliti televiziju kako se „spektakuiarno pretovara subverzivnim sadržajima”. I ne samo subverzivnim sađržajima, već i dubljim, „postojanijim i univerzalnijim potrebama”. Ritualno u sekundarnim televizijskim jezicima samo ponekad ustupa mesto metafizičkoj dimenzij' čovekovoj koja je, već po definiciji, uvek avangardna. Čovek koji gleda jeste samo homo ludens. Međutim, samo čovek koji učestvuje, koji razvija svoju metafizičku bit kroz delanje jeste i u psihološkom, i u sociološkom, i u ideološkom smisiu reči radikalno angažovan čovek, to jest, čovek avant-garde (engl. vanguard). Ali, na nevolju, kolikogod mi razlikovali senke od realnog ~mi volimo naš teatar senki”. - „Zašto ga volimo?” - pita Žan Kaznev. Možda upravo stoga - odgovaramo - što nas on u jednom trenutku iišava kontakta sa realnošću koju „kroti radi nas, preobražavajuči je u spektakl.” (podvukao 8.T.). Šta je, pak, spektakl ako ne nesuvislost spoznaje, spoznaje onoga što jesmo; igra, kako bi Hese rekao, staklenim perlama.

7