RTV Teorija i praksa

kritikuje Paula Lazarsfelda koji je zapisao da nije moguće zaključiti kakav bi trebalo da bude uticaj radija kao takvog i da Hitler nije uspostavio svoj nadzor nad društvom pomoču radija, več nasuprot radiju, jer je u vreme njegovog dolaska na vlast radio bio pod nadzorom njegovih protivnika. Makluan dokazuje da je Hitler, baš kao i njegovi kritičari i njegove žrtve, bio „mesečar u jednakoj meri. Uz plemenski bubanj radija svi su zanosno plesali, jer je radio svima produžavao nervni sistem i svakome garantovao dubinsko učešče.” I dalje: „Podmukle snage radija nabijene su zvučnim odjekom plemenskih pištaljki i drevnih bubnjeva. Takva je priroda ovog medija koji celokupnu društvenu psihu menja u jednu jedinu komoru odjeka.” Samo zbog takvog karaktera radio-komunikacije Hitler je mogao u to vreme da postane politička ličnost, a „njegove misli bile su manje važne”. Efekat radija kao medija je „snažno jedinstvo implozije i sazvučja.” Prema tome, radio ipak rađa neku posve određenu sadržinu, ideologiju, koja mora biti skladna s njegovom prirodom. Hitlerov n'acizam - pa i drugi totalitarni društveni pokreti - bio je rezultat radio-komunikacije koja je tada bila dominantna i ta sadržina je nasiljem bacila na kolena i sadržinu drugih medija, naročito štampe, gde je otpor demokratskih elemenata bio najjači. „Radio je medij za isterivanje besova.” Ovo pravilo ne vredi za Vel. Britaniju i ameriku koje su „bile dugo izložene pismenosti i industrijaiizmu,” naglašava Makluan. Britanci i Amerikanci su, sasvim jednostavno, pismeniji od Nemaca (i Evropljana uopšte) i zbog toga su bili imuni na uticaj radio-medija, znači, bili su sposobni da neutralizuju njegovu imploziju. Zbog toga je radio-program kod njih imao pretežno zabavni i političko neutralni sadržaj. „Moć radija da čovečanstvo retribalizuje, da u trenutku preobrazi individualizam u kolektivizam, fašistički ili marksistički, prolazila je neopaženo. Ova nesvesnost je tako neuobičajena da upravo nju treba objasniti. Lako je objašnjavati promenljivu moč medija, ali nije lako objasniti zanemarivanje te moči.”

173