RTV Teorija i praksa

G.S.: Neprijatno mi je kada se to pogodi. Na pijaci doživljavam klasičnu varijantu: - „Jesi li ti ta Gordana Suša?” - Čak me fizički vrlo često ne prepoznaju. Kad progovorim, zubi i boja glasa me odaju. Onda ja kažem: - „Која Gordana Suša, bože sačuvaj?” Svi novinari sa radija i televizije maštaju da napišu nešto što če ostati zabeleženo. Kada bih radila program kao Milan Kovačevič nikada ne bih otišla. On če biti zapamčen. Uči če u televizijske antologije i mlade generacije če se učiti na njegovom iskustvu. Ali, jasno mi je da ne možemo svi biti Milan Kovačevič. Jedna od prvih stvari koju sam shvatila, jeste moja prosečnost. A.Š.: Zar se osećate prosečnom? G.S.: Sasvim. Sasvim, jer veoma je malo svestranih i izuzetnih Ijudi. Ja sam svoj posao, zanat, dobro izučila. Zbog ovih stvari koje svakodnevno pratim i čitam, kojima moram da baratam, zanemarila sam neke druge, mnogo značajnije, kojima sam kao mlada težila i koje su me zaokupljale. To je deo duga i plačanja za vrstu posla kojom se bavim. Nemam vremena za dobru knjigu. Obično sam tako 'umoma da ne mogu da se koncentrišem. A.Š.: Malopre ste pomenuli daje televizija čarobna kutija. Da li verujete da je već to, ili da bi mogla postati? G.S.: Obrazovni program je najbolji deo TV programa Zato, što god mogu - gledam. Kada bismo imali više kanala mogli bismo da gledamo emisije tipa BBC programa Ne pitajte mene, zatim jedan kanal bi trebalo da bude posvečen kontakt-programima, drugi filmovima, preći putopisima po svetu, zatim raznim političkim temama koje sada, pak, dominiraju TV programom. A.Š.: Televizija je, dakle, za vas nepresušan izvor sadržaja. Da li očekujete, kao osoba iz medija, i neke tehničke inovacije? G.S.: Što se tiče tehnike i organizacije, mi smo u praistoriji. Čitajuči kako je u svetu, јег ja nisam mnogo putovala, mislim da smo u manufakturnoj fazi televizije, počev od kamere sa „idiotom”, kakvu mi imamo samo

189