RTV Teorija i praksa

Naime, po'našem mišljenju pogrešno je što se stranac veoma kratko čuje sam - brzo ga poklopi glas spikera koji čita prevod. Televizija ima mogučnosti da ovo reši titlovanjem iako to ne bi odgovaralo slepima, pošto ne znaju svi strane jezike. Vremenski faktor ne dozvoljava čitanje prevoda posle govornika. Tu je potrebno nešto preduzeti jer kod slepih Ijudi postoji razvijena zvučna projekcija ličnosti, utisak o izgledu osobe se formira na osnovu doživljaja glasa te osobe. Tačnost ove projekcije je znatno veča od 50%. Može se slobodno reči da su vrednosti vrlo blizu 100%. Insert koji se obično emituje je nedovoljan da se upamti gias govomika. U vezi sa ovim skrenuli bismo pažnju da se slepa lica rado bave iz hobija sakupljanjem glasova značajnih Ijudi kao što se videči Ijudi bave sakupljanjem fotografija i autograma. Najzad, treba reči da slepi prate intervjue sa velikim Ijudima ne samo da bi čuli šta če oni reći, več i da bi čuli njihov glas i tako stvorili predstavu o njima. Ako televizija želi da privuče nove i zadrži stare slepe poštovaoce trebalo bi da pojača verbalni faktor koji neče smetati videćima da normalno prate sliku, jer se oni često toliko koncentrišu na nju da ne uspevaju da prate komentar. INFORMISANJE SLEPIH PUTEM RADIJA I TELEVIZIJE Komentarišuči tekst Dejvida Mana o emisijama za slepe na radiju u Vel. Britaniji, osvrnuli bismo se na odeljak o doprinosu radija večoj pristupačnosti pisane reči slepima. Naše mišljenje je da se informativna funkcija radija i televizije može definisati kao brzo, kvalitetno i celovito obaveštavanje, pri čemu informacija ima najsažetiji mogući oblik. Tako dolazimo do tvrdnje da su slepa lica koja redovno prate informativne emisije na radiju i televiziji, podjednako dobro informišana kao i lica koja samostalno prate pisane informacije. Što se tiče radija, slepi i videći su u potpuno ravnopravnom položaju, dok se u slučaju televizije mora priznati da nije tako zbog toga što slepi ne mogu pratiti vizuelni deo informacija. Međutim, ako bi se ojačao

51