RTV Teorija i praksa

humanosti građana koji „duboko saosećaju sa slepima’’, ali nemaju mogučnosti da ih prime u svoju radnu sredinu. 3) Opšti nedostatak informacija o slepima se može definisati kao odsustvo ukazivanja na izvore i osnovu uspeha slepih lica u životu i radu. Najčešće su u njima nedovoljno prisutni oni koji su svojim požrtvovanim zalaganjem i besplatnim radom pomagali slepim kolegama d'a završe fakultet - često рге svojih kolega-pomagača. Ne govori se o takvim prosvetnim radnicima koji su učili Brajevo pismo da bi opismenili slepog učenika i zadržali ga u školi zajedno sa njegovim vršnjacima zdravog vida, omogućivši detetu svojim požrtvovanim radom da ostane uz roditelje. Nedovoljno . se govori o rodbini koja takođe požrtvovano pomaže slepe članove svoje porodice. 4) Bez obzira na brojnost informacija o slepima, oni ipak nisu dovoljno prisutni na radiju i televiziji. Neka kao osnovni razlog za ovakvu tvrdnju posluži činjenica da su zvučna glasila pri republičkim, pokrajinskim i gradskim konferencijama saveza slepih, namenjena popunjavanju praznina u čitanju štampe, sve opterečenija zvučnim reportažnim prilozima iz rada Saveza slepih. Doduše, ima i priloga koji su snimljeni sa radija, poučnih zbog toga što upućuju na mogučnosti pripremanja sličnih priloga u drugim krajevima naše zemlje. Pomenute zvučne reportaže iz rada Saveza slepih su materijalni dokaz da slepi imaju šta da kažu na radiju i televiziji, te da bi im to trebalo što češće omogučavati. Kao drugi dokaz neka posluži izjava voditelja televizijske emisije Indirekt i jednog od najrenomiranijih radio-reportera u Jugoslaviji: boraveći u poseti Zavodu za učenike oštečenog vida „Veljko Ramadanović” bio je upitan o igri zvučnom loptom (gol-bal, ili rol-bal), koja je populama među slepima u svetu pa'i kod nas. Odgovorio je da o njoj ništa ne zna, da su u televiziji dobili neke filmove o sportskim aktivnostima invalida u SAD, ali da ih još nije pogledao. Dakle, umesto da snimamo ono što se kod nas događa, navikli smo na informacije iz inostranstva. Ako ništa drugo invalidima treba što češče omogučiti da sami govore o sebi.

55