RTV Teorija i praksa

ostali stvaraoci programa bez obzira da li je reč o tehničkom aspektu ili o drugim odrednicama programa (muzički i ostali sadržaji) onako kako je to več u praksi radio-stanica. Nema razloga da ne ukažemo i na neke od osnovnih slabosti ovakvog konckepta. One su bar u dvema snačajnim sferama. Prvo, slušalac se upučuje na napuštanje jednog programa da bi povremeno pratio onaj koji ga tada najviše zanima. Time se slušateljstvo deli a to nije bez značaja upravo za ekonomičnost programa. Ali, ma koliko ovo bilo tačno, ono na šta upučuje opisani koncept nije ništa gore od sadašnje situacije kada se slušateljstvo i inače deli na višeprogramske sadržaje radija. Drugo, naznačeni koncept stvara dve strukture novinara - one ~u redakciji” i one „па terenu”, a uz njih i komentatore. To može dovesti do značajnih problema u programu jer može (a tako obično i biva) da usmeri urednike i realizatore pre svega na saradnike ~s kojima lakše rade” a ne na teme o kojima svaki od novinara javlja, a to sužava a ne širi postojeća rešenja. Istovremeno, ovakav koncept otežava funkcionisanje redakcije u njenom širem značenju jer je večina saradnika „izvan kuče” što umanjuje mogučnost zajedničkog delovanja, dnevno organizovanje posla i ostvarivanje kolektivnog rada, s tim u vezi i odgovornosti, što se ne sme prenebregnuti. Naravno, ovo su samo neki od najznačajnijih prigovora koji se mogu iskazati opisanoj skici jednog, čini nam se ipak funkcionalnijeg programskog delovanja radija nego što je to sada. Upučivanje na slabe tačke koncepta samo je putokaz široj analizi koja bi, odmeravajuči sve slabosti i pokazane nesumnjive prednosti ovakvog rada, otvorila daleko veču mogučnost novinaru za iskazivanje. Uvereni smo da je ovaj (ili sličan) koncept preduslov za dovođenje novinarskog rada u poziciju da se iskaže i kao aktuelnost (veyt) i kao prava analiza aktuelnog (samostalna iil uz pomoč sagovornika) podjednako po opredeljenju redakcije za određenu temu kao i po preferencijama slušalaca. Ovo poslednje je najozbiljniji

64