RTV Teorija i praksa

ponude. Još ni na vidiku nisu iscrpljene granice ovog medija, ništa manje nego granice literature ili muzike. Kada bi nestale knjige, kad ne bi bilo televizije i muzike, radio bi preko noći mogao da primi u svoja netaknuta prostranstva sve izgubljeno. Njegova zla sudbina je samo u tome što se s njim postupa kao s poslednjim utočištem. Medijski - raspolaže sredstvima koja ne zaostaju ni za čim. Kostič nas pomalo drži u ropstvu. Tako je i sa drugima, ne samo s Kostićem. On kaže na samom početku: ZVUK DŽEZA. BUKA ULICE U VELIKOM GRADU. Pitam; zašto bi čovek ~čuo” buku ulice i zvuk muzike zato što reči koje izgovara kao scenografiju imaju ulicu ili sobu? U njegovoj svesti, ono što je izvan njegovih čula u tom trenutku, događa se nešto drugo, značajnije: budi se misao o rodnom kraju, mutno sećanje na daleku prošlost, poreklo... Drugi su zvuci u njemu... Peđa predlaže „кагј doč” iz Lu'žnice. Lepa, stara pesma, ženski glas. Zašto ta velika Čovekova intima ne bi prekrila sve ostalo. Dodajemo, izmešano, glasove dece, iz daleka. Kao žubor matemjeg jezika. Sad se taj kolaž, taj košmarni spoj iz komadiča sećanja meša s podacima iz neposredne zvučne okoline; avion, glas stjuardese, muzika s magnetofona. Sukobljavamo dve osnovne teme glavnog junaka već na samom početku, a osnovnoj informaciji koja slušaoca uvodi u zbivanje time nismo stali na put. Prvim pokušajem nismo zadovoljni, „Кагј doć” dobro pristaje, „leži”, dečja igra je „previše tu”, nije iz mutnog sečanja izašla. Zoran po snimljenom materijalu traži kikot dece da od toga napravimo temu dece, nešto kao lajt-motiv koji će imati naboj pesme, celinu. Spori smo. Kao i uvek. Posao je pipav, istražujemo. - E, sad malo smeha da nađemo! - kaže Zoran. Bliži smo onom što hočemo. Usklađujemo se, tražimo rukopis. Montaža, ovako sprovedena, najmanje je tehnički čin, mada podrazumeva izuzetnu spretnost tonskog majstora. To Zoranu, ne nedostaje. Peđa je natelefonu. Pita svog kolegu šta znači „karj doč”... Znači: „Požuri, družino!” Žetelačka pesma. Sad i

130