RTV Teorija i praksa

MODALITETI TELEVIZIJE U većini rasprava o teieviziji, gledalištu se pristupa na jedan od dva načina: kao pojedinačnom posmatraču, ili kao milionima posmatrača neke emisije. No, gledalište samo sebe najčešće ne doživijava tako. Naravno, svaki posmatrač je svestan kako svoje posebne ličnosti tako i činjenice da pripada širokoj grupi gledalaca određenog programa; međutim, nalazeći se pred uključenim televizorom, većina Ijudi u stvari pripada tzv. porodičnom gledalištu. Ova činjenica ima značajne posledice po odnos televizije prema društvu, ali i po odnos gledališta prema televiziji. Mendelson je, u vezi sa masovnom zabavom, pokazao da „... Ijudi koji žele da dožive i doživljavaju masovnu zabavu ne čine to kao usamljeni, osamostaljeni pojedinci kako tvrde teoretičari ’masovnog društva’ već kao pripadnici grupe i u društvenom kontekstu koji zahteva visok stepen međusobnog komuniciranja“ (str. 74). 4 Ukoliko ova tvrdnja važi za odlazak u bioskop, utoliko se pre može primeniti na vreme provedeno кгај televizora. 5 Naime, porodični kontekst gledanja televizije temelj je njenog značenja, kako primećuje Hoks: „... veče provedeno кгај televizora stiče raznovrsne odlike unutar znatno šire i važnije celine: celine koju čine dom, prisna okolina, porodica ili neka druga ’scenografija' u okviru koje se televizijski program obično posmatra. Izdvojena i uokvirena blistava zvezda ne uspostavlja monopol nad pažnjom posmatrača, jer sam ekran osvetljava i okreće sebi samoj poznatu i uistinu ’naseljenu’ sredinu. Takva sredina podstiče gledaoce na aktivno učešće, čemu u prilog ide i činjenica da gledaoci obično pripadaju grupi čiji se članovi međusobno veoma dobro poznaju” (str. 233). 6

4 Mendelsohn, H. (1966), Masovna zabavu (Mass Entertainment), Nju Hejvn, Conn. Colicge and Unbersitv Press. 5 McQuail, D. (1975), Kohiunikucije (Communications), London, Longmans, str. 186-193. 6 Ha\vkes, T. (1973), Šekspirove životinje koje govore (Shakespeare’s Talking Animals), London, E. Arnold.

164