RTV Teorija i praksa

novoproizvedeni TV aparati moraju imati i VHF i UHF prijemnik (do tada je za prijem UHF programa bila neophodna posebna oprema), i povećanje broja obrazovnih kanala na 329, čime se umnogome povećao izbor za gledaoce. Drugi uzrok ove promene bio je u razvoju kablovske televizije, kako u Americi tako i u svetu. Ovaj sistem prenosi sliku direktno od izvora do individualnih prijemnika, putem koaksijalnog kabla. Broj kanala koje kablovska televizija može da ponudi zavisi samo od kapaciteta vodova, za razliku od ograničenog broja kanala koji se dodeljuje za emitovanje u etar. Kablovska televizija prvobitno se, kasnih četrdesetih godina, uvodila radi poboljšanja kvaliteta prijema slike u krajevima gde su planine, visoke zgrade ili udaljenost od predajnika uticali na slab prijem. Njen potencijal u prenosu specijalizovanih programa počeli su da shvataju tek krajem šezdesetih. a već nekoliko godina kasnije veći sistemi kablovske televizije bili su u mogućnosti da istovremeno emituju i do 40 kanala, Treći faktor koji je doprineo fragmentaciji prvobitne strukture TV stanica bila je pojava alternative velikoj, nezgrapnoj i skupoj studijskoj televizijskoj opremi na kojoj je sistem do tada bio zasnovan. Sony je 1965. godine izbacio portabl kameru i portabl magnetoskop sa video-trakom od 1/2 inča, video-tape-recorder - VTR, umesto trake od 2 inča koja je do tada korišćena u studiju. Ova je oprema bila relativno jeftina (od 1 000 do 3 000 dolara između 1965. i 1970. godine) i. iako je po tađašnjim standardima TV difuzije bila primitivna, crno-beli snimci bili su izuzetno podesni za televiziju zatvorenog kruga. „Portapak” se pokazao kao neprocenjiva pomoć prosvetnim radnicima, studentima, biznismenima, pravnicima, psihijatrima, umetnicima i svima drugima koji su sa minimumom tehničke obuke iznenada mogli da prave Jičnu” televiziju. S pojavom prenosnog magnetoskopa (VTR) televizija je iskoračila iz monolitske strukture TV mreža, gde se program pravio za masovno gledalište i omogućila da se kreira program heterogen koliko i samo gledalište. Uporedo sa ovim procesom u Americi televizija je šezdesetih godina doživela ekspanziju širom sveta. Mnoge zemlje su uvele državno kontrolisanu javnu televiziju koja je bitno varirala u kvalitetu i koja je uglavnom (bar u nekomunističkim zemljama) prikazivala reprize američkih programa. ili pak emisije snimliene po američkom uzoru.

74