RTV Teorija i praksa

Mrozovski smatra da proučavanje statusa i uloge žene u televizijskim institucijama svedoči o javnim ili skrivenim diskriminacijama žene. Osnovni pokazatelj ove diskriminacije su podaci koji pokazuju broj žena među saradnicima televizije. Još izrazitiji pokazatelj diskriminacije su disproporcije u pojedinim profesionalnim kategorijama. Autor razlikuje dve vrste diskriminacije; 1) vertikalna diskriminacija je zasnovana na otežavanju ženama da dođu na rukovodeča radna mesta koja bi im omogučila da, zajedno sa muškarcima, odlučuju o programskoj politici i drugim značajnijim pitanjima; 2) horizontalna diskriminacija otežava ženama pristup u izvesne oblasti rada, u realizaciji određenih vrsta programa koji se smatraju „muškim” oblastima (u redakcijama vesti, reportaže, političko-ekonomskim programima). Obe vrste diskriminacije pokazuju da žene u televiziji zauzimaju uglavnom one položaje i obavljaju one poslove koji nemaju odlučujuči uticaj na program, da obavljaju manje važne poslove koji ne zahtevaju specijalne kvalifikacije i invencije, pa su zato manje plačene i imaju male ili nikakve perspektive za napredovanje. Upravo, ova dva faktora zarada i mogućnost za napredovanje su najizrazitiji pokazatelji diskriminacije žena. Proučavanja pokazuju i dublje skrivene uzroke diskriminacije žene, zasnovane na prilagođavanju uslova rada i čitavog programa funkcionisanja televizijskih organizacija „muškom modelu profesionalne karijere” i potčinjavanju profesionalne ideologije „muškom shvatanju sveta”. Rezultat diskriminacije žena u televizijskim institucijama je pojava tendencioznog predstavljanja žena i njihovih problema na televizijskim programima, Dosadašnje analize ovih programa pokazale su da se 1) žene ređe pojavljuju, a takođe, da su ređe centralne ličnosti; 2) brak i vaspitavanje dece predstavljeni su kao zadatak, pre svega, žene;

231