RTV Teorija i praksa

što pri kreaciji svesno poričemo određene principe koji proističu iz karaktera stvaranja. Svesno prevazilaženje granice ispitanog karaktera kreativne profesije jeste put ka njenom razvitku. Do toga dolazi pod pritiskom zahteva određenog vremena. Stvaraoci koji teže ka tome da izraze nove ideje svog vremena, i koji žele da ih izraze tako da one plene načinom na koji su iskazane i izražene, uvek moraju da prevazilaze poznate izražajne postupke. Oni ih, međutim, prevazilaze u određenom poretku koji je poredak date struke. Takav je postupak, rekao bih, unutrašnja, stručna briga stvaralaca, Spolja ovakva dela mogu da izgledaju kao nešto potpuno novo, kao nešto što ima malo veze s dosadašnjom praksom. Ovi noviteti su, u stvari, samo organski deo struke, i ne razvodnjavaju je, već je naprotiv, obogačuju i učvršćuju. U razmatranjima koja slede pokušačemo da pronađemo najosnovnije karakteristike televizije koje su izraz njenog najličnijeg i trajnog karaktera, karakteristike koje sačinjavaju jezgro neponovljive i osobene prirode televizije. I. PRISUTNA SADAŠNJOST Kađa sedimo ispred televizijskog prijemnika i počinjemo da pratimo događanje na ekranu, imamo osećaj koji nam nije poznat iz drugih vrsta posmatranja: osećaj da se nalazimo u sadašnjosti onog što vidimo i čujemo. Čini nam se da stižemo u tako prisnu blizinu žive stvarnosti da nas njena animalna toplina direktno greje, da osečamo njeno disanje, čujemo otkucaje njenog bila. Proziran štit ekrana poseduje nesvakidašnje osobine, osečamo se bezbedni pred materijalnim česticama stvarnosti koja se na ekranu ukazuje. Međutim, istovremeno nam se čini da je život koji pred nama protiče u određenom smislu koncentrisan, da on ka nama izbacuje nematerijalne ali bolne zrake svoje vruče jezgre. Ekran je kao čudesno uvečavajuče staklo koje koncentriše životne pojave, tako da one izgledaju ne samo koncentrisanije nego u stvarnosti več i bolnije.

60