RTV Teorija i praksa

pevanje u transu i pevanje u snu. Svoje sam pevanje zatim postavio na četvorokanalni magnetofon, stavio u stereo-odnos. Tek potom sam napisao partituru za izvođački ansambl. Morou ima zakupljen močan studio usred Menhetna, tamo priprema svoje programe. Upoznajem se sa Rene Farabeom iz Radio-Fransa. Farabe se ne rastaje od svoje torbe sa instrumentima. To su komadiči drveta i kamenje iz jedne pečine na jugozapadu Francuske. Na ~Audioboxu” učestvuje sa Pećinom koja plače. Svako ima svoju pečinu. Reneova radiofonska kompozicija je spoj dokumentamog zapisa, snimljenog negde u dubinama Pirineja, i živog izvođenja. Pečina nije mesto smrti. Žive su životinje islikane po pečinskim stenama. Kako smanjujete razdaljinu između vas i srca odbeglog sveta sve ste bliže i bliže izvoru vlastitog sveta. Granica otvorenog sveta se pomera, Potok koji rađaju suze iz kamena izbija ka poljima napolju - kaže Farabe. U vavilonskom šarenilu najrazličitijih medijskih izražavanja, na tom planetarnom vašaru preko noći elektronizovanog sveta rada se umetnost radiofonije, obnavlja jedna već pomalo izgubljena veština - radost slušanja. Zaluđenici umetnosti radiofonije su kao nekakva nova sekta, asketski red nastao u napadnoj, moćnoj, svepodržanoj civilizaciji slike kojom je obeležena epoha. To nije radio informacija, zabava i pouka, to je radio čistog zvukovnog jezika, umetnost bez slika, bez svetla, bez vidljivih rekvizita. Kao da se priprema dolazak civilizacije slepih. Nije ispunjen mržnjom prema slici. U naporu da nade svoju poetiku, svoju audiologiju, samostalnost svezvuka i jedinozvuka on mora da bude isključiv, dogmatski netrpeljiv prema svim spoljnim slikama. fer njegov svet su unutarnje slike. Z.a nastanak tih unutarnjih slika nije potrebna samo tišina,' potrebna je i tama. Samo u potpunoj tami i neophodnoj tišini mogućan je početak zvukovne alhemije umetnosti radiofonije.

169