RTV Teorija i praksa

Na glavi mu je ogroman plehani tanjir na коше tek što je iznikao kres. (Taj sam kres jutros, dok još nije bilo nikoga, sa zadovoljstvom grickao pitajući se da li to možda duh nekog kaluđera u napuštenom manastiru gaji aromatično bilje!) Na monitoru uglavnom apstraktne slike, površne eiektronske improvizacije s bojama i oblicima i reč fiume u onoliko varijanti koliko je to omogućavao video-pult televizijskog studija. (Kasnije sam pročitao da je to bila jedna posebna, tek pronađena umetnost, nov digital art autora Umberta Marčenara.) U niši na zidu, gde je nekada verovatno bila freska sveca zaštitnika, odlomci iz filmova Grete Garbo. U vodi do iznad kolena, zbog izuzetno niska rasta, vrtela se po bazenu devojka s crnim šeširom, ne baš najsrečnije reinkarnirana filmska diva. Jedan momak, koji se po svoj prilici plašio vode, čitao je iz nekih papiriča stihove Korada Koste (?). Čula se i nekakva muzika. Naravno, kamere italijanske televizije snimale su ovaj „događaj Audioboxa”, devojka-reinkarnacija je pozirala, publika se zabavljala i ogovarala, niko to nije shvatao ozbiljno, sem Ijupkog mališana određenog da uvodi i izvodi publiku iz pečine, koji je na kraju ozario prostor svojim glasom kad je zapevao: - „Signori e signore, grazie!” - pa ipak... Reka nije najavljena kao festivalska zabava, neobavezna ludorija, bio je to nedvosmislen pokušaj da se kroz varljivu, višesmislenu, trpeljivu reč intermedijalnost zvanično i s očigiednim pretenzijama, zloupotrebljavajuči imunitet prava na eksperiment, u festivalski program uvrsti ovaj trojanski konj s grupicom nedarovitih prevaranata. U podrumu Palate Lafranki, u kripti Svete Marije od Armenisa, Holanđanin Herman Hese instalirao je svoje elektronske igračke koje reaguju - na tišinu! Imao sam sreču da sam u te katakombe sišao sam, slučajno, i da sam o namerama autora, s kojim sam kasnije ispio nekoliko bokala dobrog vina, znao veoma malo. Prepustio sam se sopstvenoj mašti bez ikakvih instrukcija i uznemirenja. Slušao sam, u potpunoj tišini, tiha zveckanja nevidijivih malih sprava koje su po zidovima i o tavanici visile kao slepi miševi. Instalacija Hermana Hesea, jednostavna do ivice opasne

171