RTV Teorija i praksa

osvaja uz pomoć kontrole telekomunikacija nego se ona uz nju i održava: „istina” (ili: istina) koju vlast emitira (ili nameće) svojim gledaocima dovoljna je za matiranje one količine nepovjerenja koja je sposobna da izazove bunt. Vjerodostojnost pak toj „istini” (u TV dnevniku, informativnim emisijama itd.) data je odbljeskom neoporecivosti one istine koja se napaja slikama s fudbalskih igrališta, defilea ili olimpijada: ako gledalac vjeruje štafeti 4xloo metara onda on vjeruje i deklaraciji vlade. Jedino što se od jedne nacionalne televizije do druge u tom smislu mijenja jeste marža onog djelića istine koja se servira gledaocu: od dezinformacije do orijentirane informacije, od prešućene informacije do poluinformacije, od neprestanog ponavljanjajednog te istog do totalne šutnje o proskribiranim sižeima, gama zrele objektivnosti varira u odnosu na stupanj civiliziranosti ovog ili onog naroda, i ovog ili onog režima. Upravo iz tih razloga Mondovizija još uvijek nije stvarnost svjetske televizije: nekoliko stotina miliona gledalaca sakupljenih u isti čas ispred televizijskih ekrana cijeloga svijeta, mogući su jedino povodom prijenosa događaja sa olimpijskih stadiona, eventualno nekog svemirskog podviga, ali nipošto u slučaju ekspozicije događaja jedne realnosti koja nas se tiče đaleko konkretnije i bolnije i oštrije nego neka pustolovina na Moru Tišine: Bjafra, Sinaj, barikade u Ulici Gej Lisak, okupacija Cehoslovačke itd., koji su uvijek različito predstavljeni na različitim televizijama. Univerzalni duh o kom se u povodu televizije toliko govorilo, premošćivanje granica (država, ideologija, interesa) putem hercovskih valova pokazali su se kao idilična tlapnja nepopravljivih idealista: tehnološki moguća ali praktično neizvodljiva. Tehnika, očigledno, ne razrješava kontradikcije. Svaka nacionalna televizija u stvari je jedan circuit fenne, zatvoreni krug primopredaje, kojeg od interno instaliranih TV uređaja (na prirajer; unutrašnja televizija nekog industrijskog poduzeća, sveučilišta ili bolnice) dijeli samo njegova razmjera, razmjera čiji raspon uglavnom ne prelazi granice državnog, nacionalnog ili komercijalnog teritorija. Rijetki prijenosi sa drugih područja pripadaju izuzecima o čijem smo karakteru već govorili (sport, itd.). S druge strane, međutim, znamo da bi već danas bllo moguće obasuti čitavu

42