RTV Teorija i praksa

jedne kulture i da o njoj kažu putem imitatora, pantomimičara i drugih, ono što mase govomika ne umeju. Ženski auditorij kod nas, na primer, nema nijednu dragu vrstu emisije kao svoj ventil osim uvezenih sapunskih орега noćnih programa. Da li zaista sve kategorije ženskog stanovništva kod nas nemaju druga interesovanja i nikada ne žele da vide nešto što aktivira i uopštava njihov pogled na svet? Istraživanje za programe ove nama nepoznate vrste, uverena sam, donelo bi mnogo novog o onima o kojima se brinu branioci okoštalih programskih celina bez ikakvog novog duha i povetarca promena. Zar niko nigde ne vidi kod nas devojke koje razgovaraju o nečemu drugom od onoga o čemu su govorile njihove bake? Zar se samo oblače u ono što se kopira odnekuda? Zar omladina ne stvara svoje predstave o medijima koje zaslužuju istraživače iz njihovih redova da nara ih približe? Kako urednici misle da će savremeni svet ući kroz njihove zidove do kamera u studiju? Kada budu shvatili da je potrebno još mnogo Srebrenki Ilić da bi se pomerila zgrada iz temelja ka temeljitom pronalaženju izlaza, generacije koje sada gledaju voštane figure naše televizije će već biti sortirane onim starim shvatanjem istraživanja (u smislu rada koji prethodi pisanju sinopsisa i scenarija, kao što je već rečeno) kao amblemiranja nemoći. Takvi mediji su samo refleks nekog postojećeg stanja. Potrebni su preduzimljivi i otvoreni TV istraživači kao i nesputani programeri koji stižu iz drugih praksi društvenog opštenja koji neće moći da budu izmanipulisani.

182