RTV Teorija i praksa

improvizovanog teksta. To pitanje otvara problem zvučne dubine teksta, od dobrog izgovora do sugestivnog govora. Znači, dobar tekst i dobro rečen tekst! „Nevidljivi' čovek nema vizuelnih pomagala izuzev onih koja se javljaju kao asocijacije i slike u svesti slušaoca, niti je dovoljno dugo pred njegovim okom, i zato mora da uči govomu sugestiju i da raspolaže zvučnom fascinacijom. Štampa se služi tekstom, fotografijom, naslovima, interpunkcijom, grafičkim rešenjima i računa na vreme čitaoca kao bitan element komunikacije. Televizija, uprošćenđ rečeno, upotrebljava sliku i reč (sam tekst je često kus bez slike). U pitanju je vizuelnoakustička sinteza kao osobitost jezika televizije. Na radiju, međutim, sve eventualne praznine u tekstu i interpretaciji moraju biti popunjene tekstom i intepretacijom, ako izuzmemo emisije u kojima muzika ima značajnu funkciju kao ilustracija, cezura odmor, dinamički pokretač... U raslojavanju govomo-jezičke matrice radija doći ćemo do zaključka da svaki element govomo-jezičke stmkture mora biti brižljivo uobličen da bi pomka dobila autentičan odjek kod slušaoca: i pravilnost i istinitost teksta, i pravilnost i istinitost govorenja tog teksta. Drugačije rečeno, svaka analiza jezika koji govorimo na radiju mogla bi se propustiti kroz sledeće kriterije, izvedene u obliku gradacije, koji obuhvataju odlike dobrog stila teksta, zvučne realizacije teksta i istinitosti pisanja-govorenja: Govori; govori dobro; govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano; govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano, übedljivo\ govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano, übedljivo, zanimljivo; govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano, übedljivo, zanimljivo, istinito; govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano, übeđljivo, zanimljivo, istinito, angaiovano; govori dobro, lepo, pravilno, kultivisano, übedljivo,

42