RTV Teorija i praksa

majstora tona Nikole Nikolića odlikovao se transparentnom zvučnom slikom. „URNEBESNA TRAGEDIJA” NA RADIJU Posle uspeha na pozorišnoj sceni Urnebesna tragedija Dušana Kovačevića dospela je i pred mikrofone, Drugi program Radio Beograda, 13. maja 1991. godine. Takvom redosledu, u principu, ne bi se imalo šta prigovoriti, jer je širok auditorij radija dobio priliku da se upozna sa novim delom popularnog savremenog komediografa. Ako dodamo da je reč o komediji u kojoj se na smešno-tužan način prikazuju slike i prilike iz naše sredine danas, onda se pojava novog Kovačevićevog dela na radiju može samo pozdraviti. U režiji Božidara Đurovića slušali smo Umebesnu tragediju osetivši kako su izvođači na radiju delimično uspevali da postupno ožive čitavu žanrovsku skalu - od razigrane komedije, preko farse, do istinske drame. Naravno, morale su izostati neke farsične situacije, ali su zato pojedine čisto zvučne slike došle do izraza, mada ne uvek i u načistijem vidu. I tu je upravo glavni nedostatak rediteljskog postupka: prvenstveno zahvaljujući katkad glumačkoj podeli, u kojoj je bilo isuviše „teških” glasova, koji nisu nijansovano ovaploćivali tragičnu komičnost situacija u kojima Ijudi otkrivaju istine o životu i mnoga gorka saznanja o njegovim paradoksima. Iz glumačkog ansambla isticali su se Predrag Ejdus kao Milan (ne znamo samo zašto je bio nedosledan u akcentuaciji!), Danilo Lazović u ulozi Koste i, naročito, Branko Vujović kao Vasilije i Zagorka Marjanović kao Rajna, koji su groteskno dočaravali mudrovanja s uma sišavših. Snimak majstora tona Zorana Jerkovića odlikovao se preglednošću, osobito kada su u pitanju ansambl-scene. Od izvođenja Urnebesne tragedije na radiju očekivalo se znatno više: lišeno delikatno izvedenog postupka u govornom stilizovanju i karakterisanju i odgovarajućih muzičkih efekata, ono je donelo tek deo do penušavosti uskomešane Kovačevićeve dramaturške vizije.

83