RTV Teorija i praksa

osnova za najveću kupovinu оргеше u dotadašnjoj istoriji naše televizije. Na konkursu su učestvovale firme veoma afirmisane po proizvodnji najsavršenije studijske, predajne i vezne tehnike, počev od „Simensa”, „Telefunkena”, „Tomsona”, „Markonija”, „Filipsa”, i CSF iz Evrope, ргеко američkog džina RCA, do nekih japanskih firmi. To je bilo vreme kada se u našoj zemlji, koja je imala već oko dva miliona televizijskih prijemnika, upravo radilo na kompietiranju stalnog, redovnog Drugog programa koji je trebalo da pokrije čitav prostor naše države. Godišnje su porodice u Jugoslaviji tada kupovale 250-300 hiljada prijemnika, tako da se moglo izračunati da će za pet godina, znači 1976, svako domaćinstvo imati televizor. U stvari, tih aparata je bilo znatno više s obzirom da ni tada mnogi vlasnici nisu plaćali zakonom propisanu pretplatu, koristeći se odredbom o nepovredivosti stana radi onemogućavanja kontrolora da otkriju one koji izbegavaju obaveze prema radio-televizijskim kućama. Zbog toga se još tada javila ideja o kupovini specijalno opremljenih vozila za otkrivanje prijemnika. Takva vozila, i to po jedno z.a svaki centar, iako im je cena bila 100 000 dolara, mogla su da se isplate za mesec dana, što može da posluži i kao parametar za izračunavanje broja neprijavljenih televizora, odnosno utvrđivanja njihovog ukupnog broja u zemlji. U to vrcmc, prema podacima Zavoda za tržišna istraživanja koji je pralio proizvodnju i raspolagao podacima o uvozu, u Jugoslaviji je bilo najmanje pel miliona radio-prijemnika, dok je JRT, na osnovu uvida u stanjc prctplate, tvrdio da Jugosloveni raspolažu sa milion radio-aparata manje. Razume se, za planiranje razvoja i unaprcđcnjc telcvizijskog i radijskog programa i te kako je važno da se raspolaže verodostojnim podacima, kako bi izvođači mogli da se „protegnu” srazmerno „đužini gubera”. Porcd svih, pogotovo programskih obaveza, dr Pustišck je stizao i da se prilježno i efikasno bavi i ažuriranjem prelplate u čitavoj zemlji.

86