RTV Teorija i praksa

verujem u zvuk nego u svetlo. Režirajući Pendžere ravnice Zorana Petrovića veoma mi je bila važna muzika Jovana Jovićića koji je na gitari pratio govor glumaca. Muzička partitura je vezivala govor i reči. I tako, u svim mojim režijama muzika vezuje zvuke i slike. Jovanović Sofija Soja - pozorišni, filmski i televizijski reditelj rođena u Beogradu 1. II 1922. u porodici dr Pavla Jovanoviđa, poznatog hemičara i majke Slavke Ilić, diplomiranog filozofa. Deda joj je bio poznati slikar Paja Jovanović. Na njeno opredeljenje za pozorišnu umetnost uticala je Nevenka Urbanova. Studirala je na Pozorišnom odseku Muzičke akademije u Beogradu. Svoj prvi rediteljski uspeh beleži režijom Nušićevog Sumnjivog lica (1948), za koju je nagrađena na Festivalu akademskih pozorišta Jugoslavije. God. 1950. zajedno s grupom glumaca iz Akademskog pozorišta „Вгапко Krsmanović" prelazi u Beogradsko dramsko pozorište gde ostvaruje niz režija sve do 1964. godine. U razdoblju od 1949. do 1952. đeluje kao asistent za predmet gluma na Pozorišnoj akademiji. Kao reditelj pozorišta poseban afinitet ispoljila za režiju komediografijc i posebno dela muzičkog pozorišta. Njene režije karaktcriše stilizovan i dinamičan mizanscen, s naglašcnom ulogom muzike, za koju smatra da je osnova njenog rediteljskog metoda. Uporedo s pozorišnom aktivnošću režirala je niz filmova, pretežno inspirisana komcdiografijom Branislava Nušića, Jovana Sterije Popovića, Stevana Sremca i Branka Ćopića. Svoju filmsku rediteljsku delatnost započela je 1954, u korežiji s Predragom Dinulovićem, ostvarujući svoj prvi film Sumnjivo lice. God. 1957. režirala je film Pop Ćira i pop Spira, prvi naš film u boji, za koji je dobila pulsku Zlatnu medalju „Агепа”. Režira na televiziji i radiju. Dobitnica više društvenih priznanja, medu kojima i Sedmojulske nagrađe 1973. gođine. S francuskogje prevcla Vilarovu knjigu O pozorišnoj tradiciji, Naučna knjiga, Beograd, 1956. R.L

158