RTV Teorija i praksa

knjizi Televizija i mi pokušao je da narn dokaže da su ta dva pojma potpuno nedeljiva. Uvek me je poražavala činjenica žto je televizija prenebregavala moje vreme. Kada bih uključivao televizijski aparat sa željom da pogledam ovu ili onu emisiju, ona nikada nije počinjala na vreme. Po pravilu ona dolazi kasnije. Ali, dešava se i da počne i pre objavljenog vremena. A da ne govorim da može da se desi đa se ona uopšte ne pojavi na programu. Kada odemo u pozorište u kome dođe do promene repertoara - novac nam se vraća. I tada nam se izvinjavaju, objašnjavaju razlog - na primer „razboleo se glumad”. Na televiziji se, sa retkim izuzecima, ništa slično ne dešava te počinjem da osećam da sam za televiziju neka dosadna spodoba. I ništa me ne umiruje što je meni sličnih na desetine miliona. Mislim da smo jedina zemlja na svetu u kojoj je glavna informativna emisija vremenski neograničena. Niko ne zna koliko će se produžiti današnja emisija Vremc. Nikada ne znaš kada će se ona završiti i kada će početi sledeća emisija. Potpuno razumem da to nije zato što radnici Centralne televizije u toj meri cene te događaje koji zbog nečega nisu mogli da se uklope u 45 minuta, iako se u celom svetu događaji smeštaju u određeno vreme. A kod njih nema manje događaja nego kod nas. Kod nas su se u poslednje vreme (i to je vrlo dobro) javili časovi televizijske etike. Međutim, nikako ne treba da zaboravimo da je svaka televizijska emisija, u stvari, čas etike ili antietike. Sastali smo se da porazgovaramo o profesionalnoj etici televizijskog novinarstva. Pokušaću da naznačim osnovne pravce takvog mogućeg razgovora. Prvo bi to bila etika reportera. Danas znamo da televizija, sredstvo masovne informacije, lako može da se pretvori u sredstvo masovne dezinformacije. I razumem da to ne zavisi samo od stava rukovodstva već i od stava svakog određenog reportera. A kad to ne bi bilo tako, ne bi se napadali filmski dokumentaristi sa kamerama u Rigi januara ove godine.

90