RTV Teorija i praksa

Poslednjih godina se intenzivno radi na uvođenju novog satelitskog sistema (LEO). Osnovna karakteristika ovog sistema je da su sateliti koji ga čine smešteni na udaljenostima od Zemlje od svega 500-1 500 km. O njima ćemo nešto detaljnije govoriti kasnije. VRSTE SERVISA KOJE SE PRENOSE Satelitske radio-veze su deo digitalnih telekomunikacija koji obuhvata različite vrste informacija (servisa) putem satelita: a) distribuciju i emitovanje TV programa, b) distribuciju i emitovanje radijskog programa, c) prenos telefonije, d) prenos podataka (računarske mreže) e) prenos mobilne telefonije, f) prenos radio-navigacionih i vojnih podataka, g) prenos meteoroloških podataka. Ovako široka primena za prenos podataka koji potiču od kvalitativno različitih izvora (TV kamera, dinamički mikrofon, mikrotelefonska kombinacija, računarski interfejsi, itd.) sa različitim statističkim osobinama signala koje proizvode, omogućila je digitalna tehnika prenosa. Da bi podrobnije objasnili kako je omogućen ovakav prenos, neophodan je hronološki pristup. Najkvist (Nykvist) 1928. godine daje teorijsku podlogu za prenos kontinualnih signala (analognih) konačnim skupom diskretizovanih vrednosti signala; 1938. godine, Alek Rivz (Alec Reaves) je patentirao postupak impulsne kodovane modulacije (Pulse code modulation - PCM). Tokom II svetskog rata u Beiovim (Bell) laboratorijama u Holmdelu (Njudžersi), izrađeni su prvi PCM sistemi primenjeni u vojne i druge specijalne svrhe. Prvi komercijalni prodor PCM tehnike je izvršen u domenu niskofrekvencijskih telefonskih kablova 1961. godine u Belovim laboratorijama (Dejvis /Davis/, Majo /Мауо/), proizvodnjom 24-kanalnog PCM sistema (T-l). Majo 1965. godine izrađuje PCM sistem za simultani prenos

154