SRĐ

— 187 —

betom, i načini ih šehitima! Duše nihove nastavaju već po rajskijcm pojanama, a nas žive sram obasuo. Nevjernik Nikola Skohalić satro ti je vojsku; i eno je gdje leži mrtva i Itez glasa, pokošena i pogažena kao krasna bašta mirisnijeh lala! . .. Riknu Mehmed Celebija kao gladan lav, kad ču crne glasc; i poletje glava nesretnog glasonoše, a Čelebija se vinu na kona a vojska poletje za him. Pohita Mehmed na Srbe i sudariše se vojslte srpska i turska kod bistre vode Trepane. Otpoče strašan boj. Kao Strahor, ratni bog clrevnijeh Srbaja, boraše se mladi i junačni Nikola Skobajić i stric hegov, i svi bojni drugovi hegovi. Ali sila Mehmedova bješe velika i pade mnoštvo Srbaja, jer im bjehu malaksale mišice junačke bijući mnoge i duge bojeve bez prestanka a bez pomoći. „А da svi oni gore spomenuti Judi bjehu skupa sjedineni — Krajkovićevi i Skobajićevi — veli Letopis Turski .—- za cijelo bi turski car od nih razbijen bio". — Umorni i malaksali Srbi padoše. Pade jedan do drugoga; položiše junačke glave svoje za svetu vjeru svoju. A mladi Nikola Skoba|ić pade obasut ranama živ u ruke Turcima, i on i sijedi stric hegov. I odvedoše ih pred pobjednika Mehmeda čelebiju. Pogleda ih silni Mehmed prežrivo. Ali se brzo trže i zagleda se u Skoba^ića. I gledaše ga dugo, i ne mogaše oka odvojiti i skinuti s hega, tako bješe divan i ponosit i u ranama kao rob; i đjela hegova junačka bjehu prema izgledu mu i stasu i gospodstvu. Tada reče pobjednik Mehmed sužnu Skobajiću: — Odavno ukrštamo britke sabje naše i mačeve vaše mi Muslomani i vi Hrišćani. Mlad sam, ali mi mnogo pripovijedahu moji stari o bojevima i junacima od Orkana pa do današnega boja. I kunem ti se Alahom i Prorokom i rahmetli Muratom ocem mojim, kojega spomine Varna i Kosovo, i čija pravedna duša sada u genetu obitava — da strašnijega i krvavijega boja od današnega ne bi od tako malo Judi protivu tako velike sile, kakva je moja. Romeji slavni i starođrevni grad, i carevinu od deset stoleća. ne braniše tako i ne proliše toliko svoje i naše krvi, lani kad im carevina umiraše, — kao vi danas što se bijaste i krv proliste kod Trepahe vode hladne, za koju do sada niko i ne ču da je ima pod suncem! -— I da se sastadoste i udružiste vi iz Dubočice i oni iz Sitnice, ti bi sada, viteže, ovako sa mnom govorio kao ja sada s to-