SRĐ

— 964 -

da će svisnuti od boli, ili pamet izgubiti. Ne, bez ne ne bi mogao da živi! To je duboko osjećao u svojoj duši, o tom je bio uvjeren. — Jednog jutra upravo kad se spravjao da ee u školu, primi ponovno Erminijino pismo; negovo se je čelo namah razvedrilo. Ona mu je javjala, đa je ipak našla tajno i prikladno mjesto, gdje bi se nih dvoje moglo sastajati, a da ne budu od drugog opaženi. On bi morao noću u 11 sati doci sa desne strane hezine gradine, a ona bi mu malena vratašca otvorila i uvela ga u malenu šumicu gradine, nije bilo pogibli da ih ko vidi, jer je u taj sat svak spavao u palači grofa Canelli. — Alfred vas radostan lati se pera, napisa joj pismo odobravajući i pristajue uz nezin predlog. — Boji su i takovi sastanci, nego nikakovi. Mogli su se dajbudi vidjeti, stisnuti ruke, progovoriti koju milu riječ. — Sve to bijaše među nima ugovoreno i s tijem su se morali zadovojiti, dok se ne desi bola prilika. A Erminija je odlučila, da ne će na javu iznositi svoj Jubavni sno šaj. Možda će tada i svijet presfati o tom govoriti, a možda će i hezini roditelj bole o noj misliti. Palaca grofa Canelli nalazila se je izvan narodnijeh vrata, osamjena od drugijeh zgrada, a zaokružena prostranom šumicom i raskošnom gradinom. Tu bi se Alfred i Ivan sastajali, a da ili niko ne bi opazio. U večer nilcome nije na um palo, u tako kasno doba noći, da amo zade. Kroz malo vremena oni se razabraše od prve neugodnosti, a nihova su srca pod srebrnom mjesečnom sjenom sve jače, sve živ]e kucala. Razdragani mijem gradine u cvijetu, plandovahu Jubovnici, sretni i blaženi pod sjenom raskošne palače, kraj čarobnog žamora vodometa, sred žive vesele rimske prirode. Pred nima su cvale zlatne naranče i bijeli lijan, rumena ruža i šareni karanfil. Tu listala lovorika i misticna oleandra; a sa obližne terase, na kojoj je stajala sjenica rumenijeli ruža, a u dnu sjenice kameni kip božice Flore, mogao si motrit vječni grad sa sto sjajnijeh kubeta, sa sto divnijeh palača, a podaje mutni Tibar zarubjen zelenijem gajevima i bijelijem vilama. f,jubav je napuhala nihove duše, razna čuvstva borahu se u nihovijem srcima Sjedahu jedno spram drugoga držeći se za obje ruke, a Alfred bi se zagledao sav blažen u nezine sjajne oči. Ona bi porumenela othn|ući se hežno negovoniu zagr]aju. To bijahu