SRĐ

— 971 —

Smrtan znoj oblije Alfređovo eelo kađ spazi mrtvo tijelo svojega protivnika, a đebele suze spustiše se sa iiegovoga liea. Bio bi se srušio, da ga prijateU ne pribvatiše i u koeiju postaviše, koja izvanrednom brzinom odjuri k negovome stanu. Cuvši Erminija, da je natporucnik poginuo, stade gorko plakati. Zalila je za nemilom smrti mladoga baruna, ne jer ga je jubila, vec' jer se je krivom smatrala prolivene krvi. Ali nakon malo vremena ona se smiri, vrlo ju je veselilo da je Alfred neozleđen ostao. Alfred se ipak nije dao smiriti, sad je spoznao da je zlo uradio. Pred negovom savjesti ležalo je mrtvo tijelo negovog protivnika, mira niti u snu nije imao. U takovom položaju nije mu drugo ostajalo, već da zatraži premještaj. Nakon mjesec dana, dobio je premještaj za bolonsko svenaucište. Teško mu se je bilo od Erminije rastati, ali su tako zahtijevale negove prilike. — I Alf'red je iz Rima otputovao. Erminija je i prije za Alfredom uzdisala, ali sađa je osjetila, da je nezin udes svezan s negovijem. Za nekoliko dana, nakon Alfredova polaska, Erminija nije općila sa svojijem roditejima, vec je znala po cijele dane sprovesti sama u svojoj sobi placući. Roditeji je bijahu uvrijedili u onom, što joj je naj milije bilo. Ona je Alfreda Jubila svom dušom svojom, mislila je, da ga ne bi mogla nikako ostaviti, voJela bi umrijeti, nego bez nega živjet.i. A kako je nezino srcc trpjelo, kako ju je bolelo, što je on tako nesretan! Sad kad ga je morala ostaviti, osjećala je, kako ga ne bi nikada pregorjeti mogla. Šta joj je sav svijet bez negove l,ubavi, pa još traže od ne, da se odrece toga užitka! —Nikada! Ona je znala citave dane sjedjeti u svojoj sobi poniknute glave i skrštenijeh ruka. Samo katkad sinula bi joj suza u oko, samo katkad izvadila bi Alfredove pjesme, čitala ih, pojubila i suzama orosila, a onda opet zanijemila, kao da na javi snijeva. — Sve oko mene gine i vene, a ja ostajem sama na svijetu kao samotno, suho drvo u pustini. Zašto me bolest nije skončala? — znala bi u ocajanu uskliknuti Erminija,