SRĐ

31

S R Đ

Br. 11.

Dubrovnik 16 iuna 1903.

God. II.

EMILE ZOLA.

Poslije elanka o Emilu Zoli, koji je štampao u 19. br. „Srđa" naš saradnik, Dr. Torkvato, clržimo da će biti od interesa iznijeti pred naše eitaoce, u srpskom prijevodu, nekoliko stvarčica iz razgranatog Zolinog djela, koje će nam ga prikazati u raznim granama kniževnih radova.

(Bvo dviju vrlo različnih priča. Prva je iz Zoline mladosti a druga iz zrelijih godina).

Imam dvije табке. Jedna, Fransoaz, bijela je kao majsko jutro. Druga, Katrin, crna kao burna noć. Fransoaz ima okruglu glavu koja se smiješi кб u evropske djevojke. Nene velike oči, od blijedog zelenila, zauzimaju joj svo lice. Rekao bi čovjek naslikanaje. Punačka je, ugojena. Parižanka do na kraj noktiju. Pri hodu izlaže se, uzimajući privlačan izgled, kovrčeći rep u visinu s naglim đrhtanem kakve hežne gospođe koja zadiže produžene krajeve svoje haline. Katrin ima zašifenu i tanahnu glavu kakve egipatske bogine. Oci su joj, кб zlatni mjeseci, nepokretne, neobjašlive surovosti zenica kakve varvarske statue. Po krajevima tananih joj usnica, smije se vječita, tiha ironija sfinksova. Kad čucne na zadne šape, uzdignute i nepomične glave, božanstvo je od crna mramora, velika jerarhijska Paš iz tepskih liramova. Obje provode svoje dane u vrtu, na žutom pijesku. Fransoaz se va]a, trbuli u vis, sva predana kinđurenu, ližući svoje šape sa najnežnijom hegom kakve kokete koja

I. Pripovjedač.

1. Моје dvije mačke.