SRĐ

— 250 —

svi najboji talenti tadaneg vremena, bez razlike da li su vlastela ili pucani. O svemu se tu moglo govoriti i raspravlati samo ne o politiei, jer je dubrovacki Ticijan prezirao politiku, koju je smatrao tržištem značaja. S toga su se možda druga vlastela i držala đaleko od negove kuće. Pucić i Beneša često su zalazili, pučani napunili bi prazninu ostale vlastele, a kanonik Marin Kaboga, taj spiritus asper, kako ga je Cvijeta Sorgo zvala, najradije je dolazio. Vlaho Držić bio je u prisnu prijatejstvu s Ohmucevićima, a mlađu je Lenu nada sve milovao, jer se i ona zanimala za slikarstvo. Leninom umnom razvitku mnogo je koristilo ovo općene s Držićevom porodicom, i ona je na taj nacin cvala i razvijala se kao mirisan cvijetak na livadi. Malo je bilo i vlasteoskih kćeri, koje su se kraj Lene pokazati smjele. Od glave do pete kipio je u toj mladici pun život. Put joj je bila glatka i sjajna, a punano, suoblo lice cvalo je Jupkim ružicama. Niz strmo čelo pričešlana sjajna kosa uzlazila je u dvije guste pletenice, svezane vrpcom. Na usnicama titrao joj je uvijek nežan smiješak, kao leptir na punoj, rascvaloj ruži. Srce joj bilo čisto kao kristal, a duša divna kao u anđela. Svak joj se divio, a nezina vanština i držane odavalo je nešto natprirodno, neobično na ovoj zemji. Ona je bila, bez sumne, najmilija i najlepša ruža dubrovačke gradine. Nije čudo dakle da je svakoga začarala, i da ih je nmoštvo bilo, koji su za nom uzdisali i otimali se za nezinu Jubav, ali uzalud, jer ona već bijaše poklonila svoje srce Ivanu Antiću. Ivan je bio sin građanske dubrovačke porodice, a negov je otac odavna trgovao zajedno s Leninim ocem. Tu sreću Ivan je potpuno i zaslužio, jer je bio mladić pronicava uma, nežna srca, pa i lijepa i ugodna lica, na kome su odsijevala dva crna oka. Ali više nego vahska Jepota Leninijem roditeJima sviđala su se negove duševne vrline. Oni su bili uvjereni, da bi nihovu anđelku Ivan najboje pristojao za zaručnika. On je često pohađao nihovu kuću i lijepim svojim načinima uspio je osvojiti Lenino srce. Jednoga dana, u obiteji Ohmučevića, pade govor i na udaju; Ivan otkri svoje osjećaje, roditeji su bili zadovojni, a Lene bJažena — samo se čekao zgodan dan po svetkovini sv. Vlaha.