SRĐ

ostavjajući za sobom rasparane stranice povjesti, već nezamjetnom tišinom svagdanega radnika, koji ne ruši već gradi i cijim je znojem s vrha do dna sastučen klak narodnoga doma. Takovi su Judi vazda mučenici usuda: niliov je konac tragican mimo ine. A kad odvojite vrline, prilike vremena ili neobične zgode tu tragičnost iznesu na očito vidjelo svijetu, tad postanu narodni mučenici, ime im se s kojena na kojeno preruči, dok se tijekom vremena premetnu u lieroje. Takav bješe Antun Fabris. Srpstvo u Dubrovniku duguje nm mnogo i za buđene narodne svijesti i za organizaciju stranke i za ugled što ga je uživalo i za onaj što će ga steći. S druge strane duguje mu nezasluženo podozrene u koje je palo, i strali što je ulijevalo. Prvo je donijelo koristi; drugo je donijelo štete. Ali korist bila je sva na uhar Srpstva a ni zere na uhar Fabrisa; dok je šteta svom težinom zapala najviše nega sama. Izlišno je ovdje nanizati činenice, koje su svakome, te ove retke čita, dobro poznate. Za Trojanovićem ode i drug mu Fabris. Ona ista povorka, što je mladoga pjesnika dopratila do vječnoga stana, slegla se u nedjelju da otprati i Fabrisa do prijeporne rake, u mnogo većem broju, jer je i Antunova smrt za narod nmogo teža bila. Nijesu govori četiriju besjednika izmamili suze na očima slušalaca, već su suze izvabile govore. Nije nigda Dubrovnik vidio sjajnijega sprovoda siromašnijem čovjeku. Antune Fabrisu, od srca ti želimo, da ti dajbudi kosti počinu u miru!