SRĐ

— 1063 -

taju, ona se dva čuvara pogledaše u oči s takovijem uprepašćenem, da je rije6 svakomu u grlu zapela. Svijetlo je, i ako sporo, raslo na istoku. Orvenkasta i teška magla'propuštaše nejasno sunčanu kuglu, a veliki i dugi sivi oblaci,^zasjenenr gustom Jubičastom šarom, udajavahu se i 'Jspuštahu l pramajjjsjeveru. 8a zapadne strane, nad gradom, nebo bijaše Jgotovoj^vedro. Na ponekim čistim okrajcima modrila sjala se još po koja zvijezda. Ovajjtužni posmijeh svjetlosti kao da baci malo tišine u veliko bjesnilo mora. Slabi i prolazni odsijevi neke mlake šare tek dodirahu vrhove valova, koji sporije i svečanije potiskivahu jedan drugoga do žala. Ribari i čuvari izašavši na vrh tarabe upriješe oči k rubu horizonta. Ni jedne lađe! Protrnuše od neizmjerne samoće. Ali dok oni u muku uprtijem zjenicama nastavjahu pretraživati obalu i more, kakav se život budio u gradu! Sa svijeh zvonika zvona pozdravlaliu veselo sveti Božić. Iz dimnaka~se dizahu bijele niti dima. Taj čas spokojne se porodice pripravjahu možda da proslave najprijatniji blagdan, a djeca se vesela buđahu, pošto su snijevala o jelkama punijem voća i slatkiša. Niko nije imao raditi toga dana'; svaka je porodica bila dužna da ostane na okupu pri stolu ili kraj ogništa i da se razgovara. Dobar ogah imao je toga dana plamtjeti i u siromaškijem kućama i smijati se bistro vino iz staklenica i pušiti se najmilija hrana. Zato su sva zvona slavila. * Ali netom se boje svanulo, viajelo se duž obale više gomila čejadi, ponajviše žena i djece. To sve bijahu porodice nesretnika zatečenijeh od oluje u pučini, koje pretraživahu obalu i valove suznijem i bono uprtijem okom. Tužne li povorke od sve one jadne čejadi! Međutim nađoše jednu djevojku od nekih 17 godina, pruženu na pržini, među badejima i metjikama. U prvi mah, poradi nena velikoga bjedila, mišjahu da je utopjena, ali, kad