SRĐ

— 1083 —

na selo, dom i kueu; nekako želi i žudi doma svoga, ali se mi'iči da žeju ugasi. On je ostavio stare roditeje za sobom. Pri vatri se grijući jadnoj majci suze se niz lice kotrjaju, a starac je tješi, umiruje, jer nema rašta da plače. U toliko je vojnik i do Moskve prispio. Tu motri jepote Kremja: A đole šumi rieka, a na Kremlu zabruje zvona glasom blagim, mekim .... i onda Poposta časak, prignu se na zemlu, » šubaru skide. Sunčev trak na golu položi glavu кб aureolu. Zanose ga crkvene pjesme. Tužna pjesma puni svete prostore, a srca u grudima dršću; dršću kao list na vjetru. Služba je svršila. Patrijarhov se glas vinu „uzdahu sličan" ; mnoštvo se za|u]a a iz dna duša krjepki i svečani zaori uzvik: Bože Carja hrani! —" Vidjeti svoga Cara! Titanom on g-a drži, on se nada, da u rieg oko кб zubla

Vojnici napuniše vozove i voze se ruskom ravnicom; u vozu odjekuje tužna pjesma, i on naslonio čelo na staklo, gleda kroz prozorčić svijet što ostavja. Tužan je i pjeva: i ti ćeš đoei, čekat ćeš me, dušo. No sve je zalud — jer će biti kasno Putuju kroz Sibiriju, a on izvlači ikonicu od majke mu danu, pa je cjeliva. Eno ga gdje dode u Mugden, ,,u čudnu varoš". Motri hramove, trgove i drugo, a sve jedno se sjeća svojijeh dragijeh Boj se bije! Silna je pucnava, prolama se nebo, a zemja se trese. „Huia!" vojnik kliče, a vojevoda. silni bodri, sokoli i viče: ,,Brže!" „Naprijed!" Na negovu se čelu polcaza crvena krvca, — pada, diže se, u maglu puca. Noć je; iz nesvjestice se budi i pred sobom vidi nekoga, te mu rulio skida, premeće s him, a i ikonicu mu s vrata otima. I opet se sjeća sela svoga i svijeh svojijeh