SRĐ

— 442 —

čeve pogreške i idiotizme i dotjerao je a 1' unisson s pjesmama svoje zbirke. Vuk je time zaslužio samo pohvalu ! I'rije nego prijeđemo na završne dvije rijeei o samim pismima, neće možda suvišno biti da bacimo bijegli pogled na čisto lični odnošaj Fortisov k našemu narodu i jeziku. Da je Fortis putovao zbog prirodoslovnih istraživaha u naše primorske krajeve — gdjo je dosta mora, planina, rijeka, obala, ostvrja — to je posve naravno, osobito kad sc uzme u габип, da mu je put olakšan i blizinom, i tim što su zemlom onda uprav}ale negove domaće vlasti, koje su ga — kako vidjesmo — i sredstvima pomagale u tome preduzeću.') Isto je tako razložito, pošto se jednom u Dalmaciji našao, što je preduzeo i opis običaja ludi tobož ,,in statu naturali", taki bo su opisi u ono vrijeme bili živo žejeni u kniževno-filosofskom svijetu' 2 ); a pošto se je dotakao narodnih običaja, ili kako bi mi danas kazali narodopisa ili folklora, posve je u redu, što je zapisao i jednu od iepših narodnih pjesama seoskog naroda: što je tim prirodnijo kod kniževno obrazovana pjesnika komu je, Ossian, bar u klasičnom prijevodu kućnog mu prijateja M. Cesarotti-a, poznat bio. Ali što uprav snebiva u Fortisovim spisima, u koliko se nas tiču, to je naglašena naklonost, gotovo patrijotska lubav u nega — inorodca — k našoj zemh, k našem narodu, k našem jeziku, a čak i lt Slavenstvu u opšte. Negov mlađi vrsnik, F. x\.ppendini (1764—1837), i on sin susjedne nam svagda mile Italije, bio je, kako je poznato, također veliki Slovenofil. Ali je on to postao živeći u zemji mnogo godina (uprav u Dubrovniku), isto kao i odiični Francuz Bruere (1774 — 1828), koji je čak i u našem Parnasu zauzeo vidno mjesto. Fortis je, naprotiv, postao Slovenofil od jednom, tako reći prvim skokom. 3 )

') I riegov je zemlak prof. Donati više od po vijeka prije rieg'a putovao, u nekoliko navrata po Dalmaciji sa sličnom zadaćom (Saggio d' osservazioni str. 91, bileška 55.).

') Vidi Miklošića 1. c. 37, 38.

3 ) Bilo bi doista vrijedno da nam ko sastavi paralelni prijegled djelovaria ovih znatnih inorodaca, naših prijateja. Samo bi trebalo da slika bude udešena tako, kako bi nam ujedno s tim pokazala i uzroke one neodojive privlačne snage staroga Dubrovnika, kojom je i najodličnije slrance asimilavao, te ih tako zadobivao sebi i svojoj narodnosti u uajširem smislu.