SRĐ

172

СРЂ. — SRĐ.

ski seminar za slovensku filologiju (od 1905. g.) i ost. U mnogim strukama iinađu Bugari izvrsnih strukovnjaka; navestiću dva primjera: literarnog historika i folklorista Dr. Ivana D. Sišmanova i slavistu Dr. Ljubomira Miletića, kojega su studije o istočnobugarskiin dialektima izašle (1903) njemački u spisima carske akademije znanosti u Beču. I historija, geologija, botanika, meteorologija i ost. su zastupljene od valjanih ijudi. Prama ostalim balkanskim zemljama razlikovala se nešto bugarska universitat svojim smještajem u javnom životu svoje otadžbine. U Rumunjskoj, gdje se toliko drage volje pomišija na doba cara Trojana, u Srbiji, gdjo cvjeta štovanje narodne prošlosti zajedno s poštovanjem starih narodnih pjesama i novijih književničkih radova, u Grčkoj koja se obazire na literaturu i umjetnost, kojoj netna para i koja je neprekinuta počinjući od klasične starine, domaće su universitati narodni ponos. One su uz to jedna vrsta spremišta prijašnjih i nastajnih ministara. U Srbiji na pr. nalazimo između nhnistara predsjednika posljednjih godina sadašnjeg poslanika u Berlinu, Vujića negda profesora nacionalne ekonomije na beogradskoj velikoj školi, i neumornog izdavača starosrpskih i novosrpskih literarnih spomenika, Ljubomira Stojanovića. U Bugarskoj je drukčije. Literarna narodna svijest i nepristrano cijenjenje domaćih duševpih radova nijesu još pružili jake žile u ovom inladom društvu. Između profesora sofijske universitati bilo je, istina nekoliko starijih državnika, kao profesor rimskog prava, Balabanov, u svoje doba (1879 g.) prvi ministar spoljašnjih posala po oslobođenju Bugarske. Nije u vezi s parlamentarnim prilikama, da profesor Dr. Sišmanov postade ministrom prosvjete. Bugarski su profesori naime uopće zakonom lišeni pasivnog prava glasa isto kao svi službenici i cio viši klir. Bugarska narodna skupština nije ni po što svijesno zastupstvo narodne inteligencije, kao što je bilo u prvo doba iza oslobođenja, nego poslanička komora koja visi manje ili više o vladi. Svaka izjava političkog interesa sa strane profesora ili djaka stoga je u vladinim krugovima posmatrana kao prestup njihova djelokruga, kao vrsta bunjenja. U svim sporovima profesora sa slušaocima, koji su se puštali zavaditi od stranaka na javne iskaze, političko društvo ostavljaše redovito universitat na cje-