SRĐ

947

svih nebeskih tjelesa milio im se osobito mladi mjesec i zvijezda Daniea. Razni naši učenjaci misle da su Mladi Mjesec (Mlad) i Danica bili hrvatski grb. Kada su se Poljičani, po izumrću narodnih kraljeva, stali vladati sami po sebi, oni su zazbilja mladi Mjesec i Danicu uzeli za svoj grb i urezali na svoj pečat. Poljičani su do početka šesnaestog vijeka pisali sve svoje spise na koži ili pergameni. Kada bi na tu pergamenu napisali pismo, onda bi je s donjega kraja malko u dva puta zavrnuli pa bi taj prigib prošupljili na više mjesta i kroz te šupljotine provukli svileni konopčić, a okrajak mu, što visio iz posljednje šupljotine na desnu ruku, obavili bi običnim žutim voskom, pa bi na taj vosak utisnuli svoj pečat, na kome su, kako rekoh, bili urezani mladi Mjesec i Danica. Tako je hodilo do početka šesnaestog vijeka, kada se približiše Turci, koji su takođe za svoj grb imali mladi Mjesec i jednu zvijezdu. Istina, zvijezda, što je bila na turskom grbu, nije bila Danica, nego Jupiter, ali ipak toliko turski, koliko poljički grb bili su na oko jednaki. Poljičanima se, naravski ta sličnost nije milila, pa kako su u to doba izabrali za svog nebesnog pokrovitelja sv. Jurja, tako su i njegovu sliku urezali na svoj novi pečat, a zabacili svoj stari grb, koji je svojim izgledom bio sasvim jednak turskomu. Poljičani su imali dva pečata sa slikom sv. Jurja, a to veliki i mali. Veliki su počeli upotrebljivati početkom šesnaestoga vijeka, a mali mnogo kasnije i to tek o polovini osamnaestoga vijeka. Vil. S k r i n j i c a. Ja sam više puta dosada spomenuo poljičku skrinjicu, a to je ono što bi se danas reklo arhiv. Poljičani su, možda više nego iko drugi, uporno čuvali sve svoje spise i pisma, jer se iz njih znala njihova prava, pravice, slobode i povlasti, što su ih dobivali od raznih vladara, a držali su ih u toj svojoj skrinjici, i svake godine na Jurjevo pomno pregledavali jedan po jedan, i od svih su držali tačan