SRĐ

КАКО DA OVJEKOVJEČIMO SPOMEN DUBROVAČKE REPUBLIKE?

ZAGREB. FRANO T. CVJETIŠA. v. -; V JVAislim, da mi — kao ljudi demokratskog mišljenja — nemamo razloga, da osobito žalimo za padom republike dubrovačke. I ako se ponosimo kulturnim i ekonomskim tekovinama starih Dubrovčana, ne može nam biti mio oblik vladavine, koji je pogodovao samo jednom sloju pučanstva, vlasteoskom naime, a širokim je masama naroda kratio ona prava, koja im kao ljudima i građanima pripadaju. Ali nam — kao slobodnjacima — nije svejedno, da li smo domaćom nepravdom privremeno u svojim pravima prikraćeni, ili smo robovi sinji, koji moraju ljubiti ruku, te ih po obrazu bije. To je eto uzrok, da nam, sa pustog Srđa na Minčetu i Lovrijenac gledajući, misao hita u prošlost, a čitavo nam btće obuzimlje čudno neko čuvstvo, koje se sa rezigniranim uzdahom stiša. Bol, koju pri tom ćutimo, nije samo bol Orsata Velikoga, već je prodahnuta slovinskom čeznjom Gundulićevom. Htjeli bismo, da je riječima iskažemo, ali usta naša zanijemiše, slušajući priču o onijem, koji u tamnicama dubokim istruhnuše ... No manimo se sanjarija ! Dubrovačka je republika oborena i ostaje nam samo spomen njezin, da ga dostojno proslavimo. . Ali kako ? Zar rasvjetom i barjacima, prangijama i govorima ? — Ne. Na takav se vašarski način ne slavi spomen svoje državne slobode. Jer nam svrhom nije, da postignemo časovit efekat, podražujući vanjska ćutila, već da se same duše domognemo. Imamo da u taj čas oživimo slavne tradicije svoga grada, da ponovno povede kulturno kolo na slovenskome jugu. Savremeni Dubrovnik niti može, niti smije, da teži za povratkom prošlih dana. Vrijeme je zamelo tragove na stazi, koja k prošlošti vodi. Kulturni napredak čovječanstva i nove prilike, 14