Što da se radi?
Sergejić stoji i sluša, a Marija Aleksejevna gleda, ne će li li zaviriti pod korset, ali on i ne misli o tom. Katkada uopće i ne gleda Vjeročke, već kudagod upre pogled; više puta je gleda ravno u lice, ali tako bez osjećaja, da odmah vidiš: gleda je samo iz učtivosti, a sam misli o mirazu
svoje vjerenice, — OČI mu se ne krijese kao u Mihaila Ivanića. Kako se još vide ljubavni poslovi? — u ljubavnim riječima; a tih se nikako
ne čuje. Ta oni i govore mialo, više on razgovara s Marijom Aleksejevnom, Stao je donašati Vjeročki knjige: Jednom je Vjeročka olišla svojoj drugarici, a Marija je Aleksejevna uzela knjige i donijela ih Mihailu Ivaniću.,
Pogledajte, Mihail Ivaniću, francusku sam i sama razabrala: „Gostinjska“ — bit će upute o vladanju u društvu, a njemačke ne mogu razumjeli, ;
— Ne, Marijo Aleksejevna, to nije „Gostinjska", to je Destinće — sudbina.
— Kakova je to sudbina? — je li roman, ili proročanstvo, tumač sanja?
— Sad ćemo vidjeti, Mihail je Ivanić okrenuo nekoliko stranica, Tu se većinom o serijama govori, — znanstvena je knjiga.
— O serijama? To je dobro. Dakle o tom, kako se novčani poslovi vode,
— Da, o tom, Marija Aleksejevna,
— No, a njemačka ?
Mihail je Ivanić polagano pročitao: „O re-
· ligiji, od Ljudevita", — Ljudevita XIV., Marijo Aleksejevna. To je bio francuski kralj, otac onoga kralja, na čije je mjesto današnji Napoleon došao. |
— Dakle, o božahskom ?