Što da se radi?

»No {to je objašnjavanje za mene osobito škakljivo) kako sam sebi predstavljao perspekfivu naših obnovljenih odnošaja? Je li me ona veselila? Svakako, Zar me samo veselila? Ne, to mi se činilo oterećenjem, dabome prijatnim, no ipak oterećenjem, „Ja je vrlo volim, pa ću sebe siliti samo, da joj se što više približim, lo će me veseliti, no ipak će moj život biti stisnut, Tako sam mislio, kad sam se smirio iza prvoga utiska, I vidjeo sam, da se nijesam prevario. Ona mi je to često svojim vladanjem potvrdila, kad me je željela prisiliti na to, da nastojim sačuvati njenu ljubav, Onaj mjesec dana, kad sam nastojao ispuniti njene zahtjeve, bijaše najteži u mom životu, Ne bijaše tu patnje, taj izraz nimalo ne spada ovamo, od pozitivnih sam čuvslava bez sumnje osjećao radost, no bilo mi je dosadno, Eto lajne, zašto nije uspjelo njeno nastojanje, da sačuva svoju ljubav „prema meni. Popuštajući njoj, ja sam se dosadjivao«,

»Na prvi će se pogled učiniti o. vim, kako to da se nijesam dosađivao provodeći bezbroj večeri sa studentima, poradi kojih sigurno ne bih zapustio svoju udobnost, a kako to, da me je umorilo, što sam žrtvovao nekoliko večeri ženi, koju sam ljubio nada sve, više od sebe, za koju bih ne samo umro, već podnio razne muke, To će se učiniti čudnim samo onomu, koji se ne će udubiti u moje odnošaje naprama mladeži. Prvo; ja nijesam imao nika· kovih ličnih odnošaja prema tim mladim ljudima, Kad sam bivao s njima, nijesam LU osjećao, da imam pred sobom ljude, već mnekakve apstraktne tipove, koji izmjenjuju svoje misli, Naši su se razgovori 0 razlikovali od

377