Što da se radi?

No eto, počela se i u njoj razvijati svijest o tom, da je i ona čovjek, Kakva je zabrinutost morala ovladati njome i kod najslabije pomisli o svojem ljudskom dostojanstvu! Ta nju još nijesu priznavali čovjekom, Muž nije htio, da mu ona bude drugaricom, već robinjicom, A ona je Sovorila: »ja ne ću, da ti budem drugaricom!« Njegova strast ga je silila, da se smiri i da je moli, pa bi on zaboravljao, da je ne smatra čovjekom i on bi volio nedostiživu, neiaknutu i nevinu djevicu. No čim bi mu ona povjerovala, čim bi je se on dotakao, — o, zlo po nju! Bila je u njegovim rukama, a te su ruke jake, i on je bio grub, prezirao Ju je ı smatrao svojom robinjom, To je žalosno carstvo

djevice.

No vijekovi su prolazili, Moja sestra, — ti je poznaš, je li? Ona se prije mene upoznala s tobom, — ona je obavljala svoj posao, Ona je

bila uvijek, bila je prije sviju, bila je otkad postoje ljudi, i neumorno je radila, Težak bijaše njen trud, slab uspjeh, no ona je radila, radila, pa je i uspjeh pomalo rasao, Muž je postajao razumnijim, a žena sigurnijom i sve Je više smatrala sebe ravnom njemu — čovjeku, — došlo je vrijeme i rodih se ja,

To bijaše nedavno, Znadeš li, tko je prvi osiecltio moje rođenie i saopćio o tom druđima? Rousseau u »Novoj Eloizi«, Tamo su ljudi prvi puta o meni čuli,

Odonda moje carstvo raste, Broj mojih podanika još nije velik, no skoro će doći vrijeme, kad ću vladati čitavim svijetom, Onda će tek ljudi osjetiti, kako sam ja vrijedna, Zasad još oni, koji priznavaju moju vlast, ne mogu da

437