Student

U TRAGANJU ZA SLOBODNIM VREMENOM

Kada govorimo o pismenosti srednjoškolaca razlikujemo dva znač«ija tog pojma: pravopisno-gramatički i stilski u višem smi slu. Pravopisno-gramatičko znanje stiče se u osnovnim školama do gimnazije, odnosno srednje škole. Mada prosečna pismenost gimnazijalaca uglavnom zadovolja\a.]\ića, kako su naglasili neki profesori. ipak, mislim da ono znanje koje pokazuju učenici gimnazije птје dovoLino, bar ne dovoljno za budućeg intelektualca jer će mali broj njih studirati na takvom fakultetu gde će imati prilike da proučavaju i na uče nešto više iz ove oblasti. Ne može se dozvoliti da učenik gimnazije pravi glomazne i nategnute rečeničke konstrukciје bez dovoljnog poznavanja sini akse. Ali, zašto očekivatii neko iTiizetno znanje od učenika, kađa se i u gimnazijama još uvek nalaze profesori koji govore »Glembavština« mesto »Glembajevštdna«, ili »Njegoš koji je bio crkovni poglavar te se iznenada obolestio«, »naređao jedindce pa izmišljava« itd. Treba podvući i ovaj primer ier taj profesor ргеdaje u iednoj gimnaziji u centru Beograda. Kada postavliamo problem pismenosti učenika, dolazimo i do pnoblema nastave srpskohrvatskog jezika. 0 tome smo hteli da razgovaramo sa profesorima Osme beogradske gimnazije. Na žalost, na prvom koraku naišli smo na nerazumevanje. Profesor

Milena Marković dala je kratak odgovor: »Neću da posle pdšete neodgovorne članke o mend«. Profesor sipskohrvatskog jezika Anica Hajduković, je izjavila da je prilično zadovoljna pokazanim rezultatima »na polju pdsmene kulture mladih«, naročdto sadašnjdh I i II razreda, smatrajuči to za posledicu oštrije selekcije prilikom prijemndh ispita. Ona je naglasila i to đa postoje mnogi propustd odnosno greške; učendci ne osećaju pasus (odeIjak) u kontokstu, skloni su čcsto upotrebi nezgrapnih relativnih rečenica itd. Ukoliko se insistira na pismenosti učeniika, treba voditi računa o (ne)spremnostii profesora da ih ovome uče. Kako je rekao prof. Vukašin Stanisavljević, ргоfesori koji su diplomirali na Filološkom fakultetu nisu ni sami osposobljeni da predaju ovu materiju jer ne samo da nemaju ni jedan predmet koji bi se poklapao sa ovom oblašću knjlževne kulture, nego ni u celokupnom gradlvu ne rađe ozbiljnlje na plsmenosti, tako da u krajnjem slučaju nlje korektno tražitl od njih da to predaju. Značl, problem pismenosti učenika nije tako jednostavan ni tako jednostran, već obuhvata 1 sistem obrazovanja nastavnog osoblja. Dakle, ako se teži podizanju pismenosti učenika na viši nivo, treba uporedo izvršiti i neke promene u programu 1 radu pojedlnih fakulteta . JELISAVETA PROfIC

BELA JANJAD

RIMOKATOLICKA CRKVA I BEOGRADSKA OMLADINA

Poznata je elastičnost i sposobnost katoličkog klera da se prilagodi savremenom trenutku, bilo kog vremena. U ovom napisu, md se nećemo upuštati u širinu tog delovanja, jer nas sada, zanimaju samo mladi i crkva beogradske biskuPije. DAKLE, ŠTA JE SA BEOGRADOM? U toj nameri i pokušaju da utvrdimo nešto neposredno, bez anketa i statistika. posetiU smo dve, od ukupno pet Katoličkih crkava. Sa propagandnog panoa gledalo je na nas tužno, prizivajuče lice Svetice.... a odmah uz nju prikačeno je obaveštenje. Kasnlje tek kada smo pročitali shvatili smo da je to neka vrsta javnog, vemičkog pri znanja, ili u krajnjem slućaju, stimulansa: »U februaru 1968. g- mladež i djeca navečer u crkvl Sv. Petra aktivno sudeluju kod službe božje... —ragica -0 puta, 90 bodova; Vesna 26 Puta, 84 boda; Ljubica 27 puta, 78 bodova, ATKA... MArija... Nada.. Vera. 73. devojčice i 39. dečaka kojl se na ovaj, svakako, čudan način takmiče sasvim spontano nam nameću poređenje sa (ne)razvijanjem tak TOicarskog duha, kod nas u nashn školama. Posle kratkog vremena, kada SU u. Vernic l počeli sa izlaskom iz crkve « primetiii smo među njidvadesetak mališana i jednu mladih. ozbiljnijih, naSln Mališani su se raLr cah po dvorištu, galamili su, trčkarajući pored sve_tenika, koji јс tiho govorio. Jeаап drugi pratio je dečiju igru, ° к ш Ј е P OO6O glasno da ih 1 ka zadnjem dela fvonšta, u učionicu. Pošli smo t mi: ro , stlte druže... ovaj, gokVda idete sa decom!? nrodno, bio je nešto više od as podozriv. Graja omladine . ISe se uijo čula, a i mi smo, po,ako: krenuli ka izlazu. SvešteП lк ј® govorio i tako smo saznan. da se ovde uči samo dobru i uičemu više. v 11^0111 jednom prilikom, taj . srn 9 hili izn°nađeni. U kancelariji jedne crkve razgovaiali

smo sa »ocera« i beogradskim saradnikom verskog lista »Glas Koncila«. Znaći, u neku ruku, sa kolegom. Razmenjujući više filozofsko-ideološka, nego »profesionalna« saznanja, naše iluzije bile su raznošene. Sveštenik je pominjao dzmeđu ostalog, Igranke u Domu omladine, ćuii smo sa »ocem« i beogradskim sa svlačenju... a za sve vreme razgovora, iz jedne od suseđnih soba, čulo se odskakanje »pingpong« loptice i neka graja. KO su ti mladi koji se u svom traženju obraćaju crkvi? Л, EVO STA KAŽE ANKETA? Anketom »Odnos mladih prema religijd« ispitano je ukupno nešto manje od 400. omladinaca па rađnoj akciji, jiua 1967. godine. U analizi podataka utvrđeno je da je samo 6 odsto omladmaca vezano IDEJNO za religiju. Dok samo 6 odsto ispitanika izjavljuje da veruje u Đoga, oko 15 odsto smatra da je raširenost religioznog verovanja među mladima dosta velika, Na pitanje da li čovek u crkvi može naći zadovoljenje nekih od svojih potreba oko 36 odsto omladinaca odgovara da može, 22 odsto da to zavisi od čovoka, a 43 odsto izjavljuje da čovek u crkvi to ne može naći. Tumačeći odlazak izvesnog broja mladih u crkvu 39 odsto objabjašnjava ovu pojavu time što oni tamo ipak nalaze izvesna zadovoljstva ili pokušavaju da гсše neke svoje probleme; Svega 3 odsto ornladinaca, od onih koji ne veruju, izjašnjava se da to ne čini iz socijalnih i psiholoških obeležja religije: Religija nameće ograničenja čoveka i slu ži radi pokoravanja mase i sl. Ne znamo šta se promenilo od jula 1967. Nije nam poznato, ni to, kakav je stav zauzet na poslednjem plemimu Gradskog Komiteta, kada su objavljeni ovi podaci, Uostalom, odnos Katoličke (kao i svake druge) crkve i omladine, od značaja je za sve društveno-političke organizacije. Tako je bilo, odnosno tako mora biti.

MIRA VASOVIC

MARKO NEDELIKOVIC

KIŠOBRANI

IZ ALMANAHA SREDNJOŠKOLSKE POEZIJE

Kao pregršti suza klizi kiša ла golube na gugutke na šarene kišobrane. Kosa mi je sava osmeh ti je siv u kišovilom jutru pod šarenim kišobranom.

ANĐELKA SIMONOVIC SIAN

DA LI SE MI BORIMO PROTIV RATA NA AMERIČKI NAČIN?

Još ođ vremena kada su Beatlesi počeli svoj izuzetni pohod u svet hop muzike i kada Vijetnam nije bio žarište ozbiljnijeg sukoba, u beat pesmama počinju da se sreou antiratna raspoloženja o jednom nepoznatom raitu, koji se raščupanim gitaristima činio tada beskrajno udaljenim. Tako je stvoren jedan od najznačajnijih motiva protestne pesme. I kako se rat u slivu Mekonga rasplamsavao i postojao krvaviji, tako je isto raslo i interesovanje za ovu svojevrsnu antiratnu tenrienciju zabavne muzike. Nekima se učindlo da ova muzika poseđuje u osnovi jedno humano obeležje. Možda i zbog toga, kod nas su postali vrlo po pulami takvi pevači kao što su Donovan, Joan Baez, i Bob Dylan. Reči njihovih pesama, govore o nesreći običnog vojnaka koji odlazi ргеко mora da bi гаtovao, ali kpji драк »pati sa narodom koji ima nose bose«. Mnogobrojni zagovomici ргоtesta obračaju se svakom čoveku kada je u pitanju borba protiv rata: »vi koji znate šta znači rat reoite! recite kako da ga zaustavimo!« Ne, ove reči nisu upućene nekom predstavniku američke vlađe, ili nekom drugom koji snosi odgovomost za razbuktavanje vijetnamskog rata. Umesto toga pesma protesta govore o nekim, nepoznatim, misterioznirn Ijudima koji su doveli mlade prišta. Kođ američkih vonjika u Vi-

jetnamu obavestila nas je naša savesna štampa najradije je slušana pesma »m’ coming home«. Mada Jugoslovena nema u Vijetnamu, ili bar ne zvamčno, pesma je postala populama i kod nas. Neki kažu da ona ima emocionalan ton i đa predstavlja impresivnu osudu vijetnamskog rata, Dakle, ona treba da ispravno utiče na stav našeg mladog čoveka prema Vijetnamskom гаtu. A da li ona to stvamo čini? Sudeči bar po novinskim izveštajima, na vijetnamskom ratištu ne stradaju samo američki vojmci.. Vijetnamci ne čeznu za dalekom ostavljenom domovlnom; naprotiv, oni su na svojoj zemlji i jedino žele da na njoj i ostanu. U protestnlm pesmama, bltničkim i hlpl uzvicima nigđe ni reči o Vijetnamcima. Izgleda, da tako deo naše omladine shvata i primećuje samo tragediju mladih Amerikanaca u Vijetnamu. S druge strane neki mladi pobomici »protesta« kažu da je to upereno protiv vijetnamskog rata. Svako ko je slušao ove pesme, rećl će da je ovakvo mlšljenje ispravno. I zaista, ova muzika podiže glas protiv vijetnamskog rata. Ona govori o cveču i miru u šarolikom San Fran cisku, ali ona ne osuđuje AMERIĆKI RAT u Vijetnamu. Da II je potrebno insistirati na razlici? ZUNJIĆ SLOBODAN

NEPISMENOST

Skola za kvalifikovane rađnike »Janko Lisjak« smeštena je u nekoliko montažnih zgrada u ulioi Deligradskoj br. 37. Prostorije nisu baš najpovoljnije za učionice. Ipak, u njima sada uči i radi oko 800 učenika koji se spremaju za kvalifikovane radnike metalske stru ke vanioce, limare, kovače, bravare i sl. U školu učenici idu tri puta nedeljno, ostalim danima se radi u preduzeću ili kod privatnog majstora; fond časova je veliki, program obdman, uslovi rada i učenja nezadovoljavajući, položaj neodređen sve je to na leđima učenika. Naravno to su problemi i nastavnika. Najpre smo o svemu tome razgovarali sa direktorom ove škole SLOBODANOM JOVICIĆEM. »MAJSTOR« SA SEDAMNAEST GODINA • Koji su, po Vašem mišljenju, najvećl razlozl relativno slabog uspeha učenika? Kod nas dolaze uglavnom oni koji su osnovnu školu završili sa dovoljnim ili dobrim uspehom. Testovi koje smo nedavno sproveli pokazali su da 75 odsto učenika nedovoljno poznaje četiri osnovne računske radnje! Zato gubimo mnogo vre mena za nadoknadu onoga što je propušteno u osnovnoj školi. Zatim, učenici su preopterećeni. Fond od 25 časova raspoređen je na samo tri dana, što znači da se u škodi sedi po 8 i 9 časova dnevno. školovanje za pojedlna zanimanja traje samo đve godine. Tada sa 17 godlna učenik je još uvek malolctnlk 1 ne može mu se nlšta poveritl, a pitanje i koilko se on »okvalifikuje« za samo dve godlne. Stoga nam predstoji vellka akcija za uvođenje obaveznog trogodišnjeg školovanja. • Gde se javljaju veći problemi u školi ili na praksi (koja se obavlja van škole)? Dok u školi možemo da pra timo rad učenika, dotle ih u fabrici niko ne kontroliše. Učenik je podređen majstoru koji često nije u stanju da ga pravilno obuči, a za diplomu garantuje škola. Osim toga, oko 200 učenika zanat izučava kod privatnlh poslodavaca, pod vrlo nepovoljnim uslovima. Rade i po 12 časova dnevno i tu ne pomažu nikakve intervencije. Možda bi trebalo dodati i to da još nije rešen problem zđravstvenog osiguranja učenika, jer

to zavisi od slobodne volje pre* duzeća Ш privatnog poslodavca. Za one koji su osigurani preko roditelja to nije problem, a za ostale bi, ako organizacija odbije, trebalo da plaća škola. Međutim, sve to još uvek nije regulisano... »UCI SE JEDNO, A RADI DRUGO« Posle direktora Jovičića naši sagovomici su bili učemicd: ANDRIJA ŠAĐIC, STEVO BARIC, NIKOLA SVIJIC i NENAD JOVANOVIC. Oni su učenici dm* gog (zaivršnog) razreda, po zanimanju bravari, ali rade u različitim preduzeoima. Posftajvili smo im isto pitanje: Sta rade na praksi i koliko mogM tamo da nauče? Malo se nauči, ja radim ! fizičke poslove nosam kon* stmkdje, odgovorio je Stevo koji zanat izučava u jednom građevinskom preduzeću. Radi ono šta kome zatre* ba, dodao je Andrija. Jednu istu stvar (koja хе nauči za pola sata) radim I po nekoiiko mesecl. Naravno, sve to ide u prilog majstoru kojl ra di po nalogu moja nagra. da od 1300 dinara je fiksna, požaiio se Nlkola. U školi se uči jedno a na praksi se radi drugo, primetio je Nenad. Interesovalo nas je i to da li imaju slobodnog vremena 1 kako ga koriste. Dobili smo sleđeće odgovore: Slobodnog vremena skoro i nema. Ne stižem da pogleđam ni jedan flim, jedino TV, ail | to vrio kratko (Nikola). Jedino nedeljom provedem bezbrlžna dva sata, najčešće na fudbalskoj utakmici (Nenad). Napolje izlazim jedino eubotom, najćešće u šetnju (Stevo). Ja nađem siobodno vreme. Idem u bioskop ili na trenlng (trenira boks), ali nikad na 1granke (Andreja). Ovo na žalos-t, nisu jeđmi рго blemi učenika ove škole. Narafno, očekuje se da če ош bitl jednom rešeni možda će neka nova generacija xioiti i raditi u boljim uslovima. Ali samo ako se o promenama budu konsultovali d oni kojih se to najviše tiče učenici.

RAZGOVOR VODIO:

MILAN M. MISIĆ

KAD SE GRUPICE ZAVADE

ODNOSI MEĐU MLAĐIM LITERATAMA

Dom omladine je ovih dana opet došao pod udar javnog mnenja koje je ionako podozrivo i kriički raspoloženo kada je u pitanju ova ustanova. Razlog za gnev javnosti je sada bila novinska vest o isključivanju četvorice mladih pisaca iz redova literame družine ove kuće samo zbog toga što su radnioii. Već sutradan je isti list objavio članak koji je bio jedna vrsta demantija onog prethodnog. U ponedeljak, 13. 111 1968. godine, u prostorijama Doma omladinc održana je diskusija povodom celog ovog slučaja. Mladi pesni;i upleteni u ovaj slučaj (obadve strane snose krivicu) javljali su se za reč i govorili žustro, pristra sno i neobjektivno. Bombastične i neodmerene izjave jednih i dru gih su stvorile zapaljiivu i zaguš-1 jivu atmosferu. Padale su optužbe, bilo je i veoma teških, pretilo se sudom i advokatima, pominjani i Centralni komiteti itd. Napori trezvenih da se diskusija kanališe i učini koleko-toliko principijelnijom i konstruktivnijom, urodili su na kraju plodom. Klupko je počelo da se odmotava. Do negde iza ponoći kada se rastao ovaj bumi

skup, mnoge optužbe su se po* kazale kao neođržive i da su pror istekle iz lične netrpeljivosU. Prenagljenom i пергошШјвnom akcijom mladi radnici su ceo slučaj prikazali kao koofrontiranje »intelektualaca« i mladih radnika pisaca. Na sastanku je dokazana besmdslenost ovakve tvrdnje. Ovakva podela na radnike pisce i intelektualce je, prema jednodušnoj ocend ovoga skupa, neprihvatljiva, Usled nepromišljenosti i neosno vane efektivnosti pojedinaca, pre svega N. Popovskog i M. Lileka, cela stvar je prebačena na političko polje. To je istaknut i u zaključcima ovog maratonskog sastanka, (trajao je četiri i po sata). Sukob dveju grupica je eto tako dospeo i u stupce naše štampe, mada stvarnih razloga za to nije bilo. Sada se postavIja pitan je da li je sve ovako moralo da bude i ne snosi li krivicu, pored osuđenih grupa, i još neko. Verovatno je da krivaca ima još. Možda je treba potražiti i u preveliikom poverenju uprave Doma omladine koja je ukazala mladim literatima.

Z. RAICEVIĆ

INVU

OMLADINSKA REDAKCIJA ZOKAN DEKIĆ MIRJANA VASOVIC MILAN M. MISIC BORIS PISTIGNJAT *ARKO NEDEUKOVIC SLOBODAN ZUNJIC JELISAVETA PROTIC UREDNIK ALEKSANDAR PAVKOVIC 1

SIUDENT

11.